Kakva je razlika između naučne fantastike i spekulativne fikcije?

Margaret Atvud u uvodu knjige U drugim svijetovima koristi svoja čitateljska i autorska iskustva kako bi objasnila zašto insistira na tome da spekulativnu fantastiku treba razlikovati od naučne fantastike. Opisuje i svoju raspravu sa Ursulom Le Gvin. Uživajte!

Uvod

Ja sam pedesetogodišnja spisateljica koja se može sjetiti kada je bila desetogodišnja spisateljica i koja očekuje da jednog dana bude osamdesetogodišnja spisateljica.

Oktavija Batler (1)

Čelik i Tačkavi (Rat u Zemlji marifetluka), autorka Margaret Atvud

tackasti

U drugim svijetovima nije katalog naučne fantastike, niti njena velika teorija ili literarna istorija. Ova knjiga nije traktat, nije konačna, nije iscrpna, nije kanonska. Ona nije rad naučnice niti zvanične zaštitnice korpusa znanja. Radije, ona je istraživanje moje cjeloživotne veze, kao čitateljke i kao spisateljice, sa jednim književnim oblikom, ili oblicima, ili podoblicima.

Kažem „cjeloživotne”, zato što prve stvari koje sam napisala kao dijete zaslužuju inicijale SF. Kao mnoga druga djeca prije i poslije, ja sam bila izumiteljka drugih svjetova. Moji su bili rudimentarni, kao što takvi svijetovi znaju biti kada imate šest ili sedam ili osam godina, ali nedvosmisleno nisu bili od ove, ovdje-i-sada Zemlje, što jeste jedna od istaknutih karakteristika SFa. Nisam bila pretjerano zainteresovana za Dika i Džejn: jezivo ultra-normalni likovi mi nisu bili ubjedljivi. Saturn je više odgovarao mojoj brzini, kao i druga područja, još udaljenija. Ljudožderski morski oblici života sa više glava su za mene, nekako, bili ubjedljiviji nego Spot i Puf (2).

Naše prve ljubavi, poput vampira, običavaju da se vrate u drugim formama; ili, da parafraziram Vudsvorta, dijete je majka žene. Do današnjeg dana – u kome sa zadovoljstvom sebe vidim kao odraslu osobu – napisala sam tri romana koja niko ne bi klasifikovao kao društveno-realistička: Sluškinjinu priču, Oriksa i Krejk, i Godinu potopa. Često me pitaju: Da li su ove knjige „naučna fantastika”? Mada nekada me ni ne pitaju, već mi kažu: Ja sam blesava vaška ili snob ili izdajica žanra zato što izbjegavam taj pojam, jer su ove knjige „naučna fantastika” isto koliko je to i 1984. ma šta ja tvrdila. Ali da li je 1984. isto onoliko „naučna fantastika” koliko su to i Hronike Marsa, mogla bih odgovoriti. Moj odgovor bi bio da nisu – i tu se nalazi značajna razlika.

Dosta toga zavisi od vaše odanosti nomenklaturi, odnosno od vašeg sistema književne taksonomije. Ranije, 2008. godine, razgovarala sam sa znatno mlađom osobom o „naučnoj fantastici”. Časopis New Scientist me je zamolio da odgovorim na pitanje „Da li naučna fantastika gubi savremenost?” (3). Shvatila da ne mogu doći do srži odgovora zato što mi nije više bilo jasno šta znači termin naučna fantastika. Da li je ovaj pojam poput obora, sa pravim pravcatim ogradama koje razdvajaju ono šta je očito „naučna fantastika” od onoga što nije, ili da li više služi kao prva pomoć za popunjavanje rafova, kako bi olakšao osoblju u knjižarama da smjeste knjigu na djelimično precizan ili barem isplativ način? Ako stavite na naslovnu stranicu pripijena crna ili srebrna odijela, uz neke plamenove iz mlaznjaka i/ili šarene planete, da li to čini knjigu „naučnom fantastikom”? Šta je sa zmajevima i mantikorama, ili pozadinama koje sadrže vulkane ili atomske oblake, ili biljke sa pipcima, ili pejzaže koji podsjećaju na Hijeronimusa Boša? Da li zapravo mora biti bilo kakve stvarne nauke u takvoj knjizi, ili da li su pripijena odijela dovoljna? Činilo mi se da su ovo otvorena pitanja.

Taj znatno mlađi čovjek – zovimo ga Rendi, što zapravo i jeste njegovo ime – nije imao jednu jasnu definiciju „naučne fantastike”, ali je mogao, u nekoj mjeri, da je prepozna kada bi je vidio. Kao što sam rekla časopisu New Scientist, „Za Rendija – a čini mi se da je on predstavnik šireg trenda – sci-fi zaista uključuje druge planete, koje mogu i ne moraju imati zmajeve. Uključuje divlje paranormalno – ne podrhtavanje stola vaše tetke ili škripanje stvari, već bića koja mijenjaju oblik i ljude crvenih očnih jabučica bez zenica, kao i Stvari koje ti preuzimaju tijelo”. Ja bih ovdje uključila i Otimače tijela – ako imaju vanzemaljsko, a ne folklorno porijeklo – i Ljude Čaure i glave koje rastu iz pazuha, iako bih isključila prosječne i uobičajene đavole i demonske opsjednutosti, kao i vampire i vukodlake, koji imaju potpuno zasebne književne rodoslove i kategorije.

Kao što sam naznačila u svom tekstu za New Scientist, SF za Rendija potpuno prirodno podrazumijeva svemirske brodove i Lude naučnike i Eksperimente koji su pošli grozno naopako. Stari obični horor se ne računa – ubice motornom testerom i njima slični. Rendi i ja smo se složili da takve možeš sresti hodajući ulicom. Razliku pravi ono što definitivno ne možeš sresti hodajući ulicom. Rendi je procjenjivao takve knjige djelimično i na osnovu svemirskih brodova i kožne ili srebrnkaste odjeće na njihovim naslovnim stranicama, što znači da moje spekulacije o slikama na koricama nisu potpuno beznačajne. Kao što je dijete jednog mog prijatelja reklo: „Izgleda kao mlijeko, ima ukus kao mlijeko – i JESTE mlijeko”. Na isti način: izgleda kao naučna fantastika, ima ukus naučne fantastike – i JESTE naučna fantastika!

Ili je to manje-više. Ili jeste u nekoj mjeri. Zato što korice mogu prevariti. Kada su moja prva dva romana (Jestiva žena i Izranjanje) objavljena u masovnom tiražu sa mekim povezom, imala su pink korice sa zlatnim dizajnom i ovalne okvire unutar kojih su bile glava muškarca i silueta glave žene, nalik čestitkama za Dan zaljubljenih. Koliko li je čitalaca uzelo ove knjige, nadajući se da će u njima naći Harlekinovu romansu ili njenu vjerodstojnu kopiju, samo da bi ih kasnije bacilo u suzama zato što na kraju nije bilo vjenčanja?

A tu je i slučaj Sovjetskog Saveza. Nije Zid ni stigao da padne 1989. godine do kraja, a pornografija je već nahrupila preko jednokratne barijere. (4) Pornografija je do tog trenutka bila protjerana u korist beskrajnih izdanja klasika i drugih knjiga-koje-treba-da-ti-čine-dobro, ali zabranjeno voće stvara želju, a i svako je već bio pročitao Tolstoja, u ogromnim količinama. Odjednom su se izdavači ozbiljne književnosti našli pod pritiskom. Tako se Pljačkaška nevjesta našla u mnogim zemljama sovjetskog bloka sa koricama koje mogu biti opisane – u najboljem slučaju – kao prevarantske ili – u najgorem – kao Eurotreš festival kurvarstva in flagrante. Koliko li je muškaraca u kišnim mantilima kupilo izdanje Pljačkaške nevjeste na kome je bila Zenija u plaštu od crnog satena sa kolosalnim sisama, nadajući se toplom momentu jednoručja u skrivenom uglu, samo da bi je bacili u korpu, uz muklu kletvu „Opet sam prevaren!“? Jer Zenija u mojoj knjizi izvodi ono za šta samo možemo pretpostaviti da je seksualno vještičarenje izvan scene.

Budući da sam tako dva puta – nenamjerno – prevarila čitaoce zahvaljujući koricama i žanrovskim kategorijama koje one sugerišu, ne želim to opet da uradim. Voljela bih da imam svemirska stvorenja unutar knjiga ponuđenih na mom štandu robe-riječi i stvorila bih ih kad bih mogla: oni jesu, konačno, bili moja prva ljubav iz djetinjstva. Ali, kako sam nesposobna da ih stvorim, ne želim da zavaravam čitateljsku publiku, vodeći ka besomučnom prevrtanju stranica – Gdje su Ljudi gušteri sa Ksenora? – koje se može završiti samo razočarenjem. (5)

***

Moja želja da ispitam svoju vezu sa svijetom SFa, ili svijetovima SFa, ima bliži uzrok. Objavila sam 2009. Godinu potopa, drugu knjigu fikcije u serijalu koji istražuje jednu drugačiju vrstu „drugih svijetova” – našu sopstvenu planetu u jednoj budućnosti. (Pažljivo napominjem jednoj budućnosti, a ne budućnosti, jer je budućnost nepoznata: beskrajno mnogo puteva vodi od ovog trenutka ka budućnosti, svaki u drugačijem pravcu.)

Ursula Le Gvin, jedna od vladajućih monarhinja SFa i fantazije, napisala je recenziju knjige Godina potopa, kao i njenog srodnika, knjige Oriks i Krejk. Njen članak u Gardijanu iz 2009. godine otpočet je pasusom koji je prouzrokovao određenu galamu u zajednicama pripijene odjeće i izvanzemaljskog života – i to u tolikoj mjeri da maltene više ne postoji sesija pitanja i odgovora tokom mojih javnih čitanja na kojoj neko ne postavi pitanje, obično uvrijeđenim tonom, zašto sam se odrekla pojma naučne fantastike, kao da sam svoju djecu prodala rudnicima soli.

Ove rečenice Le Gvin su izazvale galamu:

U mom umu, i Sluškinjina priča, i Oriks i Krejk, i sada Godina potopa, predstavljaju savršene primjere jedne stvari koju naučna fantastika radi, a to je maštovita ekstrapolacija iz savremenih trendova i događaja u blisku budućnost, koja postaje dijelom predviđanje, dijelom satira. Ali Margaret Atvud ne želi da ijedna njena knjiga bude nazvana naučnom fantastikom. U svojoj skorašnjoj, briljantnoj, zbirci eseja, Pomjerajuće mete, ona kaže kako je sve što se dešava u njenim romanima moguće i možda se čak već dogodilo, tako da oni ne mogu biti naučna fantastika, koja predstavlja „fikciju u kojoj se događaju stvari koje danas nisu moguće”. Čini se da je ova proizvoljno ograničavajuća definicija nastala kako bi zaštitila njene romane od toga da budu pripojeni žanru koji još uvijek izbjegavaju konzervativni čitatelji, recenzenti i dodjeljivači nagrada. Ona ne želi da je književni bigoti zakopaju u književni geto. (6)

Motiv koji mi je ovdje pripisan nije pravi razlog zbog koga tražim razdvajanje termina. (Da su nagrade na prvom mjestu moje liste i kad bi pisanje takvih knjiga garantovalo odsustvo nagrada, moj očigledan izbor bi bio da ih ne pišem) Ono na šta mislim pod „naučnom fantastikom“ su knjige proistekle iz H.G.Velsovog Rata svijetova, koje govore o invaziji marsovskih krvopija sa pipcima, ispaljenih na Zemlju u metalnim kanisterima – o stvarima koje se ne mogu nikako dogoditi – dok, za mene, „spekulativna fantastika“ znači tok radnje koji proističe iz knjiga Žila Verna o podmornicama i putovanju balonom i tome slično – o stvarima koje se odista mogu dogoditi, samo što se nisu baš potpuno dogodile u trenutku kada ih autor opisuje. Svoje knjige bih postavila u ovu drugu kategoriju: bez Marsovaca. Ne zato što ja ne volim Marsovce, moram odmah pojasniti: oni jednostavno ne potpadaju pod moj skup vještina. Ma koji Marsovac koga bih ozbiljno osmislila bi bio vrlo trapav Marsovac.

Međutim, u toku javne diskusije sa Ursulom Le Gvin u jesen 2010. godine (7), saznala sam da to što ona podrazumijeva pod „naučnom fantastikom“ jeste spekulativna fantastika o stvarima koje se odista mogu dogoditi, dok stvari koje se ne mogu zaista desiti ona klasifikuje kao „fantaziju“. Tako, za nju – kao i za mene – zmajevi bi pripadali fantaziji, kao i, pretpostavljam, film Ratovi zvijezda i veliki dio serije Zvjezdane staze. Frankenštajn Meri Šeli bi se mogao ugurati u Le Gvininu kategoriju „naučne fantastike“ zato što je autorka imala razloge da vjeruje da elektricitet zapravo može reanimirati mrtvo meso. A Rat svijetova? Budući da su ljudi u to vrijeme smatrali da inteligentna bića mogu živjeti na Marsu, i budući da se vjerovalo da je putovanje kroz svemir moguće u zamislivoj budućnosti, ova knjiga bi morala biti zavedena pod Le Gvininu „naučnu fantastiku“. Ili barem neki njeni dijelovi. Ukratko, to što Le Gvin naziva „naučnom fantastikom“ je isto to što ja zovem „spekulativnom fantastikom“, a ono što ona naziva „fantazijom“ bi uključilo dio onoga što ja zovem „naučnom fantastikom“. Tako da smo to, manje-više, razriješili. Kad dođemo do žanrova, granice su sve manje branjene i stvari bezbrižno prelaze tamo-vamo preko njih.

(…)

Ali odakle sve ovo dolazi – čitanje, pisanje, bavljenje, a naročito divlje oluje na divljim morima invencije? Svako želi to da sazna o piscima: Šta je tvoja inspiracija, šta te je navelo na to? Nikada nisu zadovoljni objašnjenjima poput: „Zato što je bilo tu“ ili „Ne znam šta me je bilo spopalo“. Oni žele detalje.

Pa da probam ovako:

Kao malo dijete, kratko živjeći u staroj kući u Solt Ste. Marie u zimu 1944/45. godine, ustajala sam prije nego što su se ostali probudili i pela sam se na hladni, ali prostrani, tavan, gdje bih u stanju solipsističkog blaženstva gradila čudna naselja i kvazi-ljude od mnoštva štapova i kalema nazvanih Tinkertoj (10). Ono što sam zapravo željela da napravim bila je vodenica nacrtana na kutiji, ali moj set nije imao neophodne dijelove, a kako je bilo ratno vrijeme, nije bilo vjerovatno da ću ikada posjedovati ono što je falilo.

Neki kažu da umjetnost koja nastaje kada odrastemo nadomješta odsustvo stvari za kojima smo čeznuli u djetinjstvu. Ne znam da li je ovo istina ili ne. Da sam mogla napraviti tu vodenicu, da li bih postala spisateljica? Da li bih postala spisateljica SFa? Nikada nećemo saznati odgovor na ovo pitanje, ali to jeste jedna moguća teorija.

U međuvremenu – u potpuno drugačijem obliku – evo vodenice. Nadam se da ćete se zabaviti uz nju koliko sam se i ja zabavljala.

Bilješke

  1. Citat Oktavije Batler se pojavljuje u bilješci „O autorki“ na kraju njenog romana Parable of the Sower.
  2. Dik i Džejn su bile lektire 1940-tih godina.
  3. Članak u časopisu The New Scientist je objavljen 18. novembra 2008. godine, pod naslovom „Budućnost jednog žanra“.
  4. „Zid“ je Berlinski zid.
  5. Ljudi-gušteri sa Ksenora se pojavljuju u mom romanu Slijepi Ubica u poglavlju pod tim nazivom.
  6. Recenzija Ursule K. Le Gvin je objavljena u Gardijanu 29. avgusta 2009. godine.
  7. Javna diskusija sa Ursulom Le Gvin je bila održana u Portlandu, Oregon, 23. septembra 2010. godine, kao dio Portland Arts and Lectures.

(…)

10. Tinkertoj je bio set za sastavljanje popularan prije Lego kocki.

Lutke od papira, autorka Margaret Atvud:

atvud 1

Životinje Neptuna, autor Harold L. Atvud:

atvud 2

Prevod: dr Čarna Brković

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s