Monthly Archives: September 2014

Alison Bešdel, autorka Bešdel testa, dobila je MekArturov grant

Dobitnici i dobitnice MekArtur stipendije za 2014. godinu su objavljeni prije nekoliko dana. U skupu vrlo impresivnih (i impresivno raznovrsnih) nagrađenih mozgova je i Alison Bešdel. Ova briljantna crtačica stripova i grafičkih knjiga je istraživala svakodnevne živote lezbejki u svom stripu „Lezbače za praćenje“, u periodu od 1983. do 2008. Radila je i na stripu „Zabavna kuća: porodični tragikostrip“, zasnovanom na Bešdelinom otkriću, nakon očeve smrti, da je njen otac bio gej koji nikada nije „izašao iz ormara“, kao i na „Da li si ti moja majka? Komična drama“, u kojoj se Bešdel fokusira na svoju majku i njihov udaljen, napukao odnos.

Međutim, Bešdel je vjerovatno najpoznatija po svom doprinosu leksikonu pop kulture – stvorila je feminističku mjernu jedinicu za filmove koja nosi njeno ime, Bešdel test. Za neupućene, film može položiti Bešdel test ukoliko:

1) postoje barem dvije žene u njemu

2) koje međusobno razgovaraju

3) o bilo čemu osim o muškarcima.

Zaprepašćujuće je koliko mnogo filmova ne uspijeva da zadovolji tri ovako jednostavna kriterijuma. Bešdel je osmislila test 1985. godine u epizodi stripa „Lezbače za praćenje“ pod nazivom „Pravilo“. Ovu epizodu je napisala kada je imala samo 25 godina.

Bešdel, koja kao da već živi san – trenutno je u Italiji u sklopu programa umjetničke rezidencije – dobiće stipendiju od 625000 US dolara u periodu od pet godina. Stipendiju može potrošiti kako god želi. U razgovoru za LA Times, Bešdel je rekla sljedeće o novčanoj nagradi: „Daće mi puno sigurnosti koju trenutno nemam. Isplatiću neke dugove, uštedjeti za penziju – potpuno dosadne stvari“, dodajući kako će joj nagrada omogućiti „preuzimanje nekih rizika, rad na nečem novom – da zaista uronim u svoj rad. To je nevjerovatan poklon“.

Prije Bešdel, jedina osoba koja stvara grafičke novele a koja je osvojila prestižnu stipendiju bio je Ben Kačor, 2002. godine.

Prva osoba koja je dobila MekArturov grant za stvaranje naučne fantastike, bila je Oktavija Batler, 1995. godine.

Ovdje pogledajte ostalih 20 državljana i državljanki SADa koji su dobili MekArturov grant za 2014. godinu, poznatog i kao “nagrada za genije”.

Takođe, pogledajte koji blokbasteri prolaze Bešdel test, a koji sve padaju.

Prilagođen tekst Džesike Goldštajn, “The Woman Who Created The Bechdel Test Is Officially A Genius”.

Advertisements

Bajka vjekova

U ovom postu vam donosimo “Bajku vjekova”, odlomak iz naše nove knjige “Univerzalna biblioteka i druge priče”, Kurd Lasvica, u prevodu doc. dr Jelene Knežević

 Kurd Lasvic (Kurd Lasswitz) je njemački pisac, naučnik i filozof, koga zovu “ocem“ njemačke naučne fantastike, kao i jednim od osnivača ovog žanra. Bajku vjekova je napisao na prelazu 19. u 20. vijek.

Nadamo se da ćete uživati u ovom malom dijelu istorije!

Bajka vjekova

Zar pupoljak još ne cvjeta? Uskoro, ipak – jer se već otvara – mora doći čas za kojim čezne. Da pogleda vani, sjajne zvijezde i zemlju koju voli više od svega – jer već predugo traje, cijeli vijek! Predugo, čak i za malog duha kulture koji inače prostor svijeta prelijeće kao sunčani treptaj.

Ali on je u zatvoru! I tu sad više ne može ništa. Osim da sanja. Da sanja o posljednjem radosnom danu kada je bio vani, da sanja o sljedećem koji uskoro mora doći.

Zar se pupoljak ne pomjera? Ah, samo u rijetkim novogodišnjim noćima, kada počinje novi vijek, tad mu je dopušten dan slobode. On onda svojim svijetlim, duhovnim očima prozire stvari i ljude, blizu i na daleko. I onda ponovo ima vremena, cijeli jedan vijek, da razmišlja, kako li će biti sljedeći put.

Svojim malim duhovnjačkim šakama nestrpljivo dobuje po zidu zelenog zatvora. I pošto se ovaj ne pomjera, on svija svoja krila i ponovo sanja.

Kako li će ovog puta biti vani? Kako li je njegov dobri prijatelj Mihel? Istina je da je on kriv što je mali duh kulture zatvoren. Zatvoren, odavno…

U to vrijeme letio je okolo sasvim zadovoljan, daleko, od sunčanih predjela do tamne smreke sjevernoga mora. Tamo je zatekao mlađanog gorostasa, kako ispružen spava na prostranoj plaži između školjki, grleći svojom snažnom pesnicom iščupano deblo mlade smreke, dok mu se plave lokne divlje vijore preko zatvorenih očiju. Mališa je na prvi pogled bio oduševljen mladim divom. Htio je da mu vidi oči, oči! Pa mu je brzo podigao kosu sa lica.

Ali, upravo je u tome bila čarolija. Da se kapci naglo otvore, da prokulja kao nebo plava svjetlost, da ovaj skoči i tresući loknama, vitlajući deblom, počne da bjesni – a gorostas je to učinio za tren. Šokiran, mali duh kulture zurio je u njega.

Neko ga je, međutim, već dohvatio za krila i protresao ga. Bio je to genije čovječanstva lično.

„Šta ti pada na pamet”, zarežao je na njega, „da raščiniš moju mudru čaroliju? Mladić je trebalo još da spava, sve dok se ne urazumi. Sad si mi uništio hiljadu godina istorije! Sad će klipan da tumara naokolo, da mi namrtvo prebije bolesnog strica, Rimsko carstvo i staru, bogatu tetku Antiku! A njihov testament neće razumjeti! Biće to krasni srednji vijek! Zato ću te, radoznali zelote, za kaznu zatvoriti u smreku u čarobnoj šumi. Tek se u novogodišnjoj noći svakog novog stoljeća otvara po jedan novi pupoljak na smreki, i samo ćeš tada moći da proviriš napolje, inače ne!”

I tako je mališa sjedio u zelenoj tamnici. A kada je došao dan slobode, na stvari je gledao sa razumijevanjem. Postao je promišljen. I rado je posjećivao gorostasno momče koje je u međuvremenu poraslo. Ali mu nije uvijek išlo najbolje. Namrtvo prebijeni stric kružio je u dugoj mantiji kao duh oko kuće, a Mihel mu se morao fino, tiho i poslušno potčiniti. Prekjuče, kada je duhčić pretprošli put bio vani, ubili su boga u Mihelu, i on je sjedio sklupčan i čvrsto vezan, i spavao. Ali prošli put, prošli put je već bilo bolje. Ojačao je, kao pravi muškarac. Ruke i noge bile su mu još u okovima, ali mu je glava ponovo bila visoko podignuta, plave su mu se oči sijale, iako ne više onako divlje, lokne su mu bile zabačene iznad čela ispod kojeg su – moglo se jasno vidjeti – kolale misli, predivne, dubokoumne misli, kakve čovječanstvu nikada prije nisu procvjetale u umu.

Da, bio je to, sve u svemu, divan dan!

Svratio je u kuću i zavirio u sobu gdje su dva pjesnika razgovarala. Bio je to sasvim novi svijet!

Veliki, čije su božanske oči tako pobjedonosno sijale, kao da budućnost pred sobom vidi kao otvoreni ulaz u hram – bio je to Gete.

A drugi, sa glavom oslonjenom na ruku, utonuo u misli, bio je Šiler.

Pred njim otvorena knjiga učenog naslova – Kantova knjiga.

O čemu su razgovarali? O, dobro se sjećao toga. Imao je sto godina da o tome razmišlja.

Razgovarali su o čovječanstvu, o velikom stoljeću, koje je najavljivala ta noć. O čovječanstvu koje je postalo punoljetno tek sada, kada je shvatilo nove riječi: „Sam sebe odredi po sopstvenoj mjeri!”

Da, oni su sami sebe odredili, protjerali sablasti i ispitali živu prirodu, milione svjetova koji su sijali vani u beskrajnom prostoru noći, zelene koridore i zatalasano more, i zemaljsku kuglu koja rađa planine.

Preispitali su sebe same, svoja prava i svoje obaveze. Iz njihovih svetih dubina odjeknuo je oslobađajući zov: Moraš! Postupaj dobro poštujući svoj zakon! Postupaj dobro za dobrobit sopstvenog dostojanstva koje čovjek zaslužuje – svaki čovjek! U sebi udruži ono neopozivo i ono nedodirljivo, da zlatno zasijaju u slobodnoj igri duše! U lijepom sjaju izlij ih u ideal – da te obuzme istinski toplim osjećanjem, da te ispuni i oplemeni svetom drhtavicom koja trenutku daruje vječnost! S povjerenjem pogledaj na groznicu rada, da sagledaš cjelinu tamo gdje se dijelovi oklopa još cijepaju, da se sam izgradiš za ljudske visine!

Tako su ovi ljudi gledali na stoljeće koje dolazi.

A stoljeće je na njih gledalo kao na besmrtne, koji su novom čovječanstvu udahnuli svoj dah.

Srećna je zemlja koja ove ljude može da nazove svojima! Srećno je stoljeće, u čijoj su kolijevci ovi božanski kumovi ostavili neprolazne darove, tri vječne lampe slobode, dostojanstva, ljepote.

Prošlo je još sto godina. Koji uzvišeni geniji će na kraju novog vijeka, oslanjajući se na djela snažnih, dvadesetom da otpjevaju i požele dobrodošlicu? O, kad bi se pupoljak konačno otvorio!

Puno jeze uzdrhta srce malog zarobljenika.

Eno sad, vidi, raste! Raskriljuje se zeleni svod – i svjetlost probija spolja.

Pupoljak izviruje – o, blaženstva! Otvoreno je nebo, otvorena je zemlja, i more – i on sve odjednom može da obujmi svojim duhovnim pogledom.

Gleda i gleda. Traži genije, besmrtne velikane koji umiju da tajnu novog vijeka, tajnu vremena koje sami za sebe stvaraju, objave zvonko i jasno, onako što čovječanstvo nikada prije nije čulo.

Uzalud gleda, ne nalazi ih. Nema ih – ni jednog jedinog.

I malom duhu kulture teku suze. Velike, okrugle suze, u kojima se ogleda daleko nebo.

A kad padnu, rasprše se u milion kapljica. Dijamantska prašina prospe se po zemlji, pa cijela zemlja blista.

Kako sada sve izgleda drugačije!

Milioni i milioni zvjezdica prepliću svoje zrake. Nadopunjuju se, jedna drugoj pojačavaju sjaj do blage svjetlosti.

Sad vidi nove ljude. O, kako sve jedno u drugome djeluje, kako se sve povezuje, kako svuda preko zemlje sežu ogromne ruke koje pripadaju svima, i najmanjem od svih! Ovamo se hita preko polja, tamo se iznad mora vije oblak pare, onamo sijeva znanje, govor za tren stiže kroz daljine do onih do kojih su brzoj pošti bili potrebni dani. To su novi nervi u novom divovskom tijelu, to su novi titani, priroda oživljena u snažnoj volji, to su divovi rada, obaveze, nade.

Veliki geniji lebdje svjetlucajući u etru, ali na zemlji veliki narod stvara.

I tek sad mali duh kulture opazi svog prijatelja, Mihela. Moćnik još više uzdiže glavu, ali su mu sada i ruke slobodne, one hrabro grle zemaljsku kuglu. Samo su mu noge još u okovima.

Genije čovječanstva lebdi oko njega.

Mali duh ga usrdno moli:

„Zašto mog prijatelja ne oslobodiš okova?”

A ovaj mu odgovara dostojanstveno odmahujući rukom:

„Čuvaj se, čuvaj se! Zar se još nisi naučio strpljenju? Gubi se u pupoljak! Tamo pričekaj šta će donijeti tvoj sljedeći dan slobode.”

Kurd Lasvic

Prevod sa njemačkog: doc. dr Jelena Knežević