Refleksije o uređivanju naučnog časopisa: iskustva sa časopisom Nationalities Papers

Pročitajte blog Florijana Bibera o uređivanju akademskih časopisa na engleskom jeziku:

Proizvodnja naučnih časopisa je i profesionalni i volonterski poduhvat. Svaki naučni časopis je drugačiji, ali Nationalities Papers, poput većine časopisa, ne plaća uredništvu ništa za vođenje časopisa. Ja sam imao budžet koji je dozvoljavao da se odvoji honorar za uredničke asistente, kao i da se posjeti par konferencija na kojima je časopis trebalo predstaviti. Naravno, veliki dio čitavog poduhvata se ne plaća. Članovi i članice redakcije koji povremeno pružaju savjete i recenzije nisu plaćeni; nisu plaćeni ni recenzenti i recenzentkinje (iako smo im mogli ponuditi vaučere za 30% popusta za knjige). Časopisi su profesionalni po načinu na koji su pripremani i prodavani i, naravno, svi mi u timu časopisa ulažemo našu profesionalnu energiju i reputaciju u cio proces. Zasigurno ću ovo imati na umu kada u budućnosti budem slao naučne radove, ukoliko recenzija kasni ili nešto drugo ne ide onoliko glatko koliko bih ja želio. Kako bi se osiguralo da novi broj izlazi na svaka dva mjeseca, te da ima 6 do 8 zanimljivih i raznovrsnih naučnih radova, često sopstveni istraživački rad mora da ostane u zaleđu.

Prethodnih godina, imao sam zadovoljstvo da učestvujem u nizu radionica o tome kako objaviti naučne radove, zajedno sa uredništvom časopisa Ethnopolitics, Slavic Review, East European Politics, Europe-Asia Studies i drugih. Naša iskustva su bila iznenađujuće slična, kao što su bila i pitanja koja su postavljali zainteresovani naučnici i naučnice.

Jedan od velikih kamena spoticanja u cijelom poduhvatu je proces recenzure: iscrpljujući je kako za autora ili autorku rada, tako i za uredništvo. Autora ili autorku brinu oštri komentari i možda neka nepravedna kritika. Kao urednik, ja sam bio zabrinut oko nalaženja recenzenata i recenzentkinja, kao i oko dobijanja dobre rezencije u zadovoljavajućem vremenskom periodu (naše prosječno vrijeme između slanja rada i uredničke odluke je bilo malo duže od dva mjeseca). Opet, recenzenti i recenzentkinje nisu plaćeni i, kao i svi koji se bave naukom, često su zauzeti predavanjima, ocjenjivanjem, mentorstvom, istraživanjem, pisanjem aplikacija za istraživačke grantove, kao i možda pisanjem sopstvenog istraživanja. Stoga, ne iznenađuje to što je često teško naći naučnike i naučnice koji su voljni da se posvijete recenziji na određenu temu.

Vidio sam članke kod kojih je prva osoba od koje je traženo da napiše recenziju odgovorila tek nakon više nedjelja, druga je prihvatila da napiše recenziju, ali je nikad nije poslala, treća je prihvatila, ali onda odustala zbog manjka vremena i više od deset osoba je kontaktirano za recenziju samo jednog rada. Kad uzmemo u obzir da je oko 100 radova godišnje slato u časopis, lako možemo ocijeniti skalu čitavog poduhvata (na svu sreću, često su prve kontaktirane osobe prihvatale da pišu recenziju).

Međutim, dosta autora i autorki vjeruje kako kašnjenje recenzije ima neke veze sa ocjenom rada i da će prosto dobiti negativan odgovor. Naravno, ako se recenzenti međusobno ne slažu (a ovo se dešavalo iznenađujuće često – da jedan recenzent preporučuje rad za objavljivanje uz samo manje izmjene ili čak bez izmjena, a da drugi preporučuje da rad bude automatski odbijen), treća recenzija pomaže u donošenju odluke. Često, proces recenzure nalikuje demokratiji u čuvenoj Čerčilovoj izjavi „Demokratija je najgori oblik vladavine, osim svih drugih koji su bili isprobani s vremena na vrijeme“.

Iako bi bilo dobro razmisliti o tome kako se najbolje poigrati sa cijelim procesom (na primjer, tako što bi barem neke od recenzija bile javno dostupne), cjelokupna njegova priroda osigurava da doktorant ili doktorantkinja na malom koledžu i redovni univerzitetski profesor ili profesorica imaju istu fer šansu da objave svoje istraživanje (a vidio sam situacije u kojima su recenzenti prihvatili radove ovih prvih, a odbili radove ovih drugih).

phd050305s

Ilustracija preuzeta sa: http://www.phdcomics.com/comics/archive.php?comicid=581

Završna bilješka o otvorenom pristupu: debata o otvorenom pristupu je posljednjih mjeseci bila pogurana, na prvi pogled ishitrenim, zahtjevom da istraživanje u Ujedinjenom kraljevstvu koje finansira Vlada (čini se nejasnim šta to tačno znači) bude objavljeno u publikacijama koje imaju otvoren pristup, za koje komercijalni izdavači mogu tražiti (visoku) nadoknadu koju mogu pokriti univerziteti i/ili tijela koja su davaoci grantova. Javlja se opasnost da bi to moglo dovesti do raznih vrsta izopačenja procesa objavljivanja, koji mogu osnažiti hijerarhije među univerzitetima i unutar profesije. Nakon iskustva uređivanja časopisa koji objavljuje komercijalni izdavač i prethodnog iskustva sa onlajn časopisom, ubijeđen sam da postoje dobre strane oba modela. Časopisi koji daju otvoren pristup, koji su besplatni i za autorke i autore i za čitateljstvo, predstavljaju dobar model za časopise u budućnosti, budući da štampana izdanja časopisa nisu više neophodna čime su pali troškovi proizvodnje. Mada još uvijek postoji čudan efekat nasljedja, po kome autori i autorke preferiraju da objavljuju svoje radove u časopisima koji imaju i štampano izdanje, dok niko (osim možda osobe koja je napisala članak) više ne traži da čita štampano izdanje.

Kao rezultat, časopisi otvorenog pristupa koji su finansirani od strane univerziteta ili tijela koja daju grantove, zaslužuju više mjesta u akademiji, naročito kao mjesto za istraživanja koja su podržana kroz vladine grantove. Međutim, takođe smatram da postoji i mjesto za komercijalne publikacije koje su objavljene uz mrežu podrške komercijalnog izdavača. Iako smatram da su pretplate trenutno previsoke (i otvoreni pristup može pomoći da budu niže), zaboravlja se u debatama da izdavači nisu jedini koji imaju koristi od ovoga. Zapravo, Udruženje za proučavanje nacionalnosti (the Association for the Study of Nationalities, ASN) koje izdaje časopis, koristi prihod od časopisa za organizacije sjajnog godišnjeg kongresa u Nju Jorku.

Na kraju, par ključnih tačaka koje sam predstavljao na radionicama „kako objaviti naučni rad“:

  • Kada napišete prvu ruku teksta, prepravite je i dajte je prijatelju ili prijateljici da pročitaju
  • Nikada ne šaljite isti rad u dva časopisa istovremeno (to se jednom desilo, i Nationalities Papers i drugi časopis su odbili rad)
  • Nemojte plagirati (time možete uništiti svoju karijeru i reputaciju)
  • Budite strpljivi sa recenzijama
  • Nikada ne odgovarajte odmah na negativne recenzije (uvijek sačekajte sjutra, prespavajte). Ne samo što ćete time uredništvo učiniti manje nesrećnim, već povećavate šanse da ostane u dobrim odnosima sa časopisom.
  • Nemojte kriviti uredništvo ili slati uvrijedljive mejlove (to ne pomaže, vjerujte mi)
  • Velika većina radova zahtijeva revizije (često krupne revizije, ovo nije izuzetak, već pravilo)
  • Nemojte biti obeshrabreni, već revidirajte svoj rad (za veliku većinu radova koji budu poslati ali nikada objavljeni, odgovorni su autori i autorke koji ne pošalju revidiran članak natrag uredništvu).
  • Nemojte samo misliti o tome kako da objavite svoj rad, već i na to kako da budete čitani i citirani. Samo objavljivanje ne znači nužno i puno čitateljstva, uzevši u obzir količinu savremene akademske produkcije.

Izvor: https://fbieber.wordpress.com/2013/04/29/reflections-on-editing-a-journal-experiences-with-nationalities-papers/

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s