Monthly Archives: January 2016

“svjetska književnost”, etnografija i politika

Pročitajte etnografsku analizu proizvodnje “svjetske književnosti”:

Andrea Pisac. 2012. Književnost velikih i sociologija malih nacija. Etnološka tribina 35(42): 169-186. link

 

Apstrakt:

Ovaj se rad bavi književnicima kao kulturnim posrednicima u kontekstu svjetske književnosti. Vinjete s književnih događaja pokazuju da je ono što se danas podrazumijeva pod svjetskom književnošću fikcija iz zemalja Trećeg svijeta prevedena na engleski jezik, koju uglavnom pišu emigrantski pisci, a konzumiraju metropolski čitatelji koji ih doživljavaju kao etnografije nepoznatih mjesta. Autori se na sceni svjetske književnosti pojavljuju kao predstavnici svoje “kulture kao cjeline”. Jedini je način da dobiju potvrdu u prijevodu na engleski jezik ako napišu sociologiju svoje “kulture”, podržavajući fiksne, nazadne i romantičarske slike te kulture kroz guste opise njezinog etnosa.

 

Odlomak:

‘Ono što se u međunarodnim krugovima književnih stručnjaka naziva svjetskom književnošću stoga je književnost malih nacija dostupna u engleskom prijevodu. Ona je često djelo egzilanata, migranata ili na druge načine izmještenih pisaca – kulturnih posrednika – koji “govore dominantnim jezikom” i daju uvid u svoju “kulturu”. Djela svjetske književnosti koja se na taj način pišu, plasiraju i čitaju danas se većinom čitaju kao etnografije mjestâ kojima metropolski čitatelji žele pristupiti. Smatraju se autentičnim prikazima tuđosti. U tom komunikacijskom procesu njihovi se čitatelji istovremeno obrazuju o raznim “kulturnim” razlikama, ali i određuju kao politički liberalni. Djela svjetske književnosti prema tome se u estetskom smislu cijene samo ako su prilagođena dominantnoj metropolskoj poetici. U političkom smislu ta djela prikrivaju tragove nasilja i borbe za vlast koja se odvija unutar literarne geopolitike svijeta.

Na festivalu World Voices moje je petogodišnje iskustvo na međunarodnoj književnoj sceni kulminiralo kad sam shvatila sljedeće: postoji pozornica i zbivanja iza pozornice. Ne mislim to samo doslovno, iako je i to dio metafore.

Stvarala se i mobilizirala određena retorika o svjetskoj književnosti, koja često nije bila u skladu s onime što se uistinu zbivalo. Publici su se slale tri glavne poruke: 1) svi smo mi dio velike, raznolike i sretne Obitelji čovječanstva, koja prihvaća sve ljude diljem svijeta; 2) književnost, kao čist i isključivo estetski poduhvat, neovisan o utilitarizmu i trgovini, govori univerzalnim ljudskim jezikom dostupnim svakome; 3) budući da “književnost ne poznaje granice” (slogan PEN-a) i bori se protiv nacionalizama, pisci migranti i egzilanti su oni koji imaju moć srušiti takve destruktivne sile: tj. drugost je mjesto političke moći.

Stoga, iako se promovira kao ravnopravno bratstvo književnih glasova, svjetska književnost obuhvaća opus nezapadnjačkog porijekla dostupan na engleskom jeziku. Zbog toga je izbor i raspon autora koji su sudjelovali na festivalu World Voices odražavao specifičnu književnu geopolitiku (vidi u nastavku). Nadalje, glasovi nisu bili slučajni “autentični” zvukovi književnosti, već su određenim autorima bili dodijeljeni kao ozbiljne funkcije: oni iz malih nacija ondje su bili kako bi predstavljali svoju “kulturu”, iako je većina njih zapravo bila izmještena iz “domova” koje su predstavljali. Čini se da je otvaranje prozora u njihovu “kulturu” kroz književni rad postalo njihovom ulaznicom u svjetsku književnost. U tom su smislu univerzalnost tema ili estetska neangažiranost bili rezervirani za zapadnjačke pisce, što su pokazali i razni događaji na festivalu.

Književnost malih nacija se međutim uglavnom smatra etnografskim, poučnim i egzotičnim tekstom koji daje bogat kontekst kulturnih specifičnosti i neobičnosti: što je egzotičniji, bizarniji i neobičniji – to bolje. No traži se samo određeni tip egzotike koji se lako može prilagoditi dominantnoj kulturi i poetičkim kodovima. Takvim čitanjem književnosti malih nacija smještaju se u specifičan zemljopisni i vremenski kontekst – uskraćuje im se univerzalnost. Budući da su pretvorene u objekt književnog “osvajanja” – literarno Drugo – gube se njihove kulturne specifičnosti. Ono što preostaje je dekontekstualiziran i komodificiran tekst na engleskome kao prozor u svijet. Pisanje sociologije malih naroda, Igor mi je rekao, jedini je način na koji strani autor iz male zemlje ima priliku da bude preveden na engleski jezik.

Dosad opisane čitateljske i marketinške prakse svjetske književnosti srpski autor Igor Marojević naziva sociologijom malih nacija. Kad Marojević govori o literarnoj geopolitici, izražava veliku ironiju i razočaranje. Budući da je pet godina živio u Španjolskoj, imao je priliku upoznati zapadnjački stil izdavaštva u kojem je služio kao “balkanski prototip”. Umorivši se od “pisanja za druge ljude i činjenice da je uvijek morao znati što oni žele”, vratio se u Beograd. Godine 2007. objavio je pomalo radikalan roman Šnit. Radnja ovog polupovijesnog prikaza života u hrvatskoj fašističkoj državi (NDH) odvija se u Zemunu, u današnjoj Srbiji. Dodatni naboj temi daje Hugo Boss kao sporedni lik. Bossu se pripisuje dizajn izvorne SS uniforme: temeljito istražena, ali na Zapadu malo poznata činjenica. Na temelju svog britanskog književnog iskustva predložila sam Marojevićev roman nekolicini izdavača, očekujući da ću naići na veliki interes. Prevarila sam se. Šest izdavača s kojima sam ranije usko surađivala ignoriralo je moj prijedlog. Jedini izdavač koji mi je odgovorio rekao mi je da je “Igorov književni stil suviše eksperimentalan i rascjepkan”. Također je kazao da “usprkos tome što je Hugo Boss izvrstan senzacionalistički element u djelu, knjiga bi, da bi bila uspješna, trebala biti o njemu, a ne o Hrvatima, Srbima i Nijemcima”. Prema njegovu mišljenju, “previše bi bilo očekivati” da će prosječni čitatelj toliko dobro poznavati povijest bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu da bi znao cijeniti senzacionalnu pojavu Huga Bossa ili politički subverzivnu snagu romana. A kao post scriptum postavio je neizbježno pitanje: “je li autor imao problema s vlastima – je li bio izložen cenzuri, zatvorskoj kazni, javnoj poruzi?” Odgovorila sam da (ne)srećom nije. “A je li imao problemima s Pravoslavnom crkvom – to bi bilo zanimljivo?” Opet sam odgovorila da nije. Izdavač mi je tada, ispričavajući se, rekao da ne može preuzeti izdavanje knjige iako on osobno “poznajući donekle tu regiju, zna cijeniti njezin potencijal”.’

Advertisements

Etno-antropološki razgovori

Akvamarin Pres trenutno priprema seriju kraćih etnološko-antropoloških tekstova. Ovom serijom tekstova u formi blog postova želimo da doprinesemo postojećim razgovorima između etnologa/etnološkinja i antropološkinja/antropologa koji rade u regionu, o tome kakva su iskustva sa naučnim izdavaštvom u regionu i van njega, o problemima i specifičnostima etnografije kao vrste istraživanja i pisanja, o stručnim teorijskim i empirijskim pitanjima, i slično.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane osobe koje rade u oblasti etnologije i antropologije da nam pošalju svoje tekstove. Posebno nas zanimaju:

  • analize koje su proizvod završenog istraživanja
  • bilješke napravljene u toku terenskog istraživanja
  • recenzije etnografskih knjiga (jedne ili nekoliko)
  • recenzije etnografskih filmova
  • iskustva, mišljenja i savjeti o akademskim praksama, uključujući objavljivanje, recenziranje, mentorisanje, predavanja i slično.

Zainteresovani smo za glasove svih akademskih generacija – profesorske, etablirane, mlade istraživačke, studentske i tako redom.

Kolektivni antropološki blogovi na engleskom jeziku već više godina služe kao mjesto za pokretanje disciplinarnog razgovora između antropološkinja-antropologa, promociju discipline i njene raznovrsnosti (pogledajte kako izgledaju izuzetno aktivni i posjećeni kolektivni blogovi/sajtovi www.allegralaboratory.net ili www.savageminds.org)

Željeli bismo da Akvamarin Pres posluži kao platforma za sličnu vrstu etnoloških i antropoloških razgovora na bosanskom/crnogorskom/hrvatskom/srpskom jeziku.

Draft verzije tekstova pošaljite na urednistvo [@] aquamarinepress.com