Category Archives: akademija

Open access etnografije

Linkovi ka vrhunskim etnografijama na engleskom jeziku koje možete legalno i besplatno da čitate i sačuvate na svom računaru. Ovo su omogućile brojne ugledne svjetske izdavačke kuće koje nude besplatan pristup jednom dijelu svojih izdanja (u “open access” formi).

 

Daniel Miller. 2009. Anthropology and the Individual – A Material Culture Perspective. Oxford: Berg.

Arnar Árnason & Sigurjón Baldur Hafsteinsson. 2018. Death and Governmentality in Iceland: Neo-liberalism, Grief and the Nation-form. University of Iceland Press.

Chris Gregory & Jon Altman. 2018. The Quest for the Good Life in Precarious Times. Ethnographic Perspectives on the Domestic Moral Economy. Australian National University Press

Andrew Irving. 2017. The Art of Life and Death: Radical Aesthetics and Ethnographic Practice. University of Chicago Press.

Susan Lepselter. 2016. The Resonance of Unseen Things. Poetics, Power, Captivity, and UFOs in the American Uncanny. University of Michigan Press.

Theodoros Rakopoulos. 2017. From Clans to Co-ops. Confiscated Mafia Land in Sicily. Berghahn Books.

Christopher Tilley. 2017. Landscape in the Longue Durée. UCL Press.

Jolynna Sinanan. 2017. Social Media in Trinidad. UCL Press.

Juliano Spyer. 2017. Social Media in Emergent Brazil. UCL Press.

Sarah Albiez-Wieck, Anja Becker, Mario Krämer, Albert Manke, Michaela Pelican, Antonio Sáez-Arance, Tobis Schwarz, Sofie Steinberger, and Thomas Widlok. 2017. Ethnicity as a Political Resource. Conceptualizations across Disciplines, Regions, and Periods. University of Cologne.

Daniel Miller, Jolynna Sinanan. 2017. Visualising Facebook. UCL Press.

Martin Saxer and Juan Zhang. 2017. The Art of Neighbouring. Making Relations Across China’s Borders. Amsterdam University Press.

Monika Palmberger. 2016. How Generations Remember. Conflicting Histories and Shared Memories in Post-War Bosnia and Herzegovina. Palgrave Macmillan.

Christopher Tilley and Kate Cameron-Daum. 2016. An Anthropology of Landscape. UCL Press.

Razvan Nicolescu. 2016. Social Media in Southeast Italy. UCL Press.

Tom McDonald. 2016. Social Media in Rural China. UCL Press.

Nell Haynes. 2016. Social Media in Northern Chile. UCL Press.

Elisabetta Costa. 2016. Social Media in Southeast Turkey. UCL Press.

Daniel Miller et al. 2016. How the World Changed Social Media. UCL Press.

Daniel Miller. 2016. Social Media in an English Village. UCL Press.

Poziv za ljetnju školu “Vjerujući otporu. Nove etnografije društvenih pokreta i alternativnih ekonomija”

Međunarodno udruženje za etnologiju i fokloristiku, SIEF, objavilo je poziv za ljetnju školu na temu “Vjerujući otporu. Nove etnografije društvenih pokreta i alternativnih ekonomija”:

http://www.siefhome.org/downloads/CfA_2%5B1%5D.pdf

Ljetnja škola je namijenjena za doktorske studente i studentkinje, kao i za one koji su nedavno doktorirali, a koji istražuju društvene proteste, aktivizam, alternativne stilove života, kritičku potrošnju i otpor u svim svojim oblicima.

Pic2_sm

Biće održana u Tubingenu, Njemačka, 24-30. jula 2016. Organizatori nude besplatan smještaj i doručak i ručak za vrijeme trajanja škole. Radni jezik je engleski.

Ako imate pitanja, kontaktirajte: Elisabeth Socha (U Tübingen) preko email adrese summerschool@siefhome.org

 

 

Etnografski eksperiment: Pejzaži starosti

Ove nedjelje je pokrenut interaktivni etnografski sajt pod nazivom “Pejzaži starosti. Starenje u urbanoj južnoj Aziji”: www.uni-heidelberg.de/elderscapes

Sajt nudi uvid u savremeni život starijih osoba srednje klase u urbanim dijelovima južne Azije, naročito u Nepalu i Indiji. Kroz niz video snimaka, fotografija, zvukova i tekstova, sajt “Pejzaži starosti” takođe predstavlja eksperimentalni etnografski opis.

Pogledajte kako starije osobe prikazuju gradove u kojima žive iz sopstvene perspektive i kako razmišljaju o urbanim, društvenim, ekonomskim i političkim promjenama kojima su bili svjedoci i svjedokinje.

U pitanju je javni, besplatno dostupni rezultat istraživačkog projekta “Starenje u transkulturnom kontekstu”, Univerziteta u Hajdelbergu, Njemačka.  Sajt su razvili filmadžija Jakob Gross i antropološkinje Roberta Mandoki i Annika Mayer

 

Poziv na kongres i konferenciju

Ovdje možete naći poziv na kongres jedne od najvećih svjetskih etnološko-antropoloških organizacija, Međunarodne unije antropoloških i etnoloških nauka: http://iuaes2016.com/

Kongres će biti održan u Dubrovniku u maju 2016. godine. Rok za prijavu radova je 29.02.2016.

header-banner

 

Takođe, pročitajte i poziv na G16, konferenciju švedske asocijacije za studije roda, koja će biti održana u Švedskoj u novembru 2016. godine:  http://www.g16.se/  Rok za prijavu radova je 18.03.2016.

 

“svjetska književnost”, etnografija i politika

Pročitajte etnografsku analizu proizvodnje “svjetske književnosti”:

Andrea Pisac. 2012. Književnost velikih i sociologija malih nacija. Etnološka tribina 35(42): 169-186. link

 

Apstrakt:

Ovaj se rad bavi književnicima kao kulturnim posrednicima u kontekstu svjetske književnosti. Vinjete s književnih događaja pokazuju da je ono što se danas podrazumijeva pod svjetskom književnošću fikcija iz zemalja Trećeg svijeta prevedena na engleski jezik, koju uglavnom pišu emigrantski pisci, a konzumiraju metropolski čitatelji koji ih doživljavaju kao etnografije nepoznatih mjesta. Autori se na sceni svjetske književnosti pojavljuju kao predstavnici svoje “kulture kao cjeline”. Jedini je način da dobiju potvrdu u prijevodu na engleski jezik ako napišu sociologiju svoje “kulture”, podržavajući fiksne, nazadne i romantičarske slike te kulture kroz guste opise njezinog etnosa.

 

Odlomak:

‘Ono što se u međunarodnim krugovima književnih stručnjaka naziva svjetskom književnošću stoga je književnost malih nacija dostupna u engleskom prijevodu. Ona je često djelo egzilanata, migranata ili na druge načine izmještenih pisaca – kulturnih posrednika – koji “govore dominantnim jezikom” i daju uvid u svoju “kulturu”. Djela svjetske književnosti koja se na taj način pišu, plasiraju i čitaju danas se većinom čitaju kao etnografije mjestâ kojima metropolski čitatelji žele pristupiti. Smatraju se autentičnim prikazima tuđosti. U tom komunikacijskom procesu njihovi se čitatelji istovremeno obrazuju o raznim “kulturnim” razlikama, ali i određuju kao politički liberalni. Djela svjetske književnosti prema tome se u estetskom smislu cijene samo ako su prilagođena dominantnoj metropolskoj poetici. U političkom smislu ta djela prikrivaju tragove nasilja i borbe za vlast koja se odvija unutar literarne geopolitike svijeta.

Na festivalu World Voices moje je petogodišnje iskustvo na međunarodnoj književnoj sceni kulminiralo kad sam shvatila sljedeće: postoji pozornica i zbivanja iza pozornice. Ne mislim to samo doslovno, iako je i to dio metafore.

Stvarala se i mobilizirala određena retorika o svjetskoj književnosti, koja često nije bila u skladu s onime što se uistinu zbivalo. Publici su se slale tri glavne poruke: 1) svi smo mi dio velike, raznolike i sretne Obitelji čovječanstva, koja prihvaća sve ljude diljem svijeta; 2) književnost, kao čist i isključivo estetski poduhvat, neovisan o utilitarizmu i trgovini, govori univerzalnim ljudskim jezikom dostupnim svakome; 3) budući da “književnost ne poznaje granice” (slogan PEN-a) i bori se protiv nacionalizama, pisci migranti i egzilanti su oni koji imaju moć srušiti takve destruktivne sile: tj. drugost je mjesto političke moći.

Stoga, iako se promovira kao ravnopravno bratstvo književnih glasova, svjetska književnost obuhvaća opus nezapadnjačkog porijekla dostupan na engleskom jeziku. Zbog toga je izbor i raspon autora koji su sudjelovali na festivalu World Voices odražavao specifičnu književnu geopolitiku (vidi u nastavku). Nadalje, glasovi nisu bili slučajni “autentični” zvukovi književnosti, već su određenim autorima bili dodijeljeni kao ozbiljne funkcije: oni iz malih nacija ondje su bili kako bi predstavljali svoju “kulturu”, iako je većina njih zapravo bila izmještena iz “domova” koje su predstavljali. Čini se da je otvaranje prozora u njihovu “kulturu” kroz književni rad postalo njihovom ulaznicom u svjetsku književnost. U tom su smislu univerzalnost tema ili estetska neangažiranost bili rezervirani za zapadnjačke pisce, što su pokazali i razni događaji na festivalu.

Književnost malih nacija se međutim uglavnom smatra etnografskim, poučnim i egzotičnim tekstom koji daje bogat kontekst kulturnih specifičnosti i neobičnosti: što je egzotičniji, bizarniji i neobičniji – to bolje. No traži se samo određeni tip egzotike koji se lako može prilagoditi dominantnoj kulturi i poetičkim kodovima. Takvim čitanjem književnosti malih nacija smještaju se u specifičan zemljopisni i vremenski kontekst – uskraćuje im se univerzalnost. Budući da su pretvorene u objekt književnog “osvajanja” – literarno Drugo – gube se njihove kulturne specifičnosti. Ono što preostaje je dekontekstualiziran i komodificiran tekst na engleskome kao prozor u svijet. Pisanje sociologije malih naroda, Igor mi je rekao, jedini je način na koji strani autor iz male zemlje ima priliku da bude preveden na engleski jezik.

Dosad opisane čitateljske i marketinške prakse svjetske književnosti srpski autor Igor Marojević naziva sociologijom malih nacija. Kad Marojević govori o literarnoj geopolitici, izražava veliku ironiju i razočaranje. Budući da je pet godina živio u Španjolskoj, imao je priliku upoznati zapadnjački stil izdavaštva u kojem je služio kao “balkanski prototip”. Umorivši se od “pisanja za druge ljude i činjenice da je uvijek morao znati što oni žele”, vratio se u Beograd. Godine 2007. objavio je pomalo radikalan roman Šnit. Radnja ovog polupovijesnog prikaza života u hrvatskoj fašističkoj državi (NDH) odvija se u Zemunu, u današnjoj Srbiji. Dodatni naboj temi daje Hugo Boss kao sporedni lik. Bossu se pripisuje dizajn izvorne SS uniforme: temeljito istražena, ali na Zapadu malo poznata činjenica. Na temelju svog britanskog književnog iskustva predložila sam Marojevićev roman nekolicini izdavača, očekujući da ću naići na veliki interes. Prevarila sam se. Šest izdavača s kojima sam ranije usko surađivala ignoriralo je moj prijedlog. Jedini izdavač koji mi je odgovorio rekao mi je da je “Igorov književni stil suviše eksperimentalan i rascjepkan”. Također je kazao da “usprkos tome što je Hugo Boss izvrstan senzacionalistički element u djelu, knjiga bi, da bi bila uspješna, trebala biti o njemu, a ne o Hrvatima, Srbima i Nijemcima”. Prema njegovu mišljenju, “previše bi bilo očekivati” da će prosječni čitatelj toliko dobro poznavati povijest bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu da bi znao cijeniti senzacionalnu pojavu Huga Bossa ili politički subverzivnu snagu romana. A kao post scriptum postavio je neizbježno pitanje: “je li autor imao problema s vlastima – je li bio izložen cenzuri, zatvorskoj kazni, javnoj poruzi?” Odgovorila sam da (ne)srećom nije. “A je li imao problemima s Pravoslavnom crkvom – to bi bilo zanimljivo?” Opet sam odgovorila da nije. Izdavač mi je tada, ispričavajući se, rekao da ne može preuzeti izdavanje knjige iako on osobno “poznajući donekle tu regiju, zna cijeniti njezin potencijal”.’

Časopis [sic] traži radove na temu “Liminalni Balkan”

[sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje
Sveučilište u Zadru
Obala kralja Petra Krešimira IV. br. 2
23000 Zadar
www.sic-journal.org

Poziv na suradnju

[sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje poziva autorke i autore da svojim prilozima sudjeluju u oblikovanju 12. broja časopisa na temu Liminalni Balkan

Tradicionalne su se predodžbe Balkana od 19. stoljeća naovamo prelako temeljile na poimanju Balkana kao područja nasilja, brutalnosti, grubosti i primitivizma i na geografskom utjelovljenju drugosti u odnosu na kulturan i civiliziran zapadni svijet. Takva slika, mnogi će se složiti, prevladava i danas nakon što je ponovno oživljena jugoslavenskim ratovima 1990-ih. Maria Todorova pak 1997. predlaže nov koncept Balkana kao tranzicijskog prostora koji se temelji na premisi da se Balkan ne pozicionira kao naglašeno izvaneuropski, naprotiv, identitet Balkana izgrađen je kao europski i zapadnjački, nalazeći se pritom na raskrižju između Zapada i Istoka, percipirajući potonji kao svoju drugost. I dok je Balkan sam po sebi liminalan prostor, on istovremeno u sebi nosi brojne druge prostore i mjesta prijepora, mnoge prostorne liminalnosti i mjesta sjećanja koja se ne mogu klasificirati binarnim kategorijama ili u koje je moguće upisati neko univerzalano značenje. S tim na umu, cilj je predloženog poziva na suradnju istražiti složen i raznolik prostor Balkana. Prihvaćaju se prilozi posvećeni političkim, ekonomskim i umjetničkim aspektima emotivne izgradnje, dekonstrukcije i rekonstrukcije mjesta ili pak praksi proizvodnje prostora, utemeljeni na bilo kojem od brojnih teorijskih okvira koji karakteriziraju suvremenu humanu geografiju. Moguće teme priloga tako, među ostalim, uključuju urbane prostore i urbanizacije u regiji; prostor memorije i trauma; industrijski prostor u različitim povijesnim i političkim kontekstima; mjesta političke ili kulturne moći; formiranje i značaj službenih i neslužbenih granica unutar Balkana; fiktivne i fikcionalne prostore Balkana; vizualnu umjetnost i performans; rodno obilježene prostore te razgraničenja i međusobna prožimanja i preklapanja javnih i intimnih prostora; perspektivu putnika i njihovo razumijevanje Balkana i drugo.
Prihvaćaju se:

  • izvorni znanstveni radovi opsega 5.000-7.000 riječi uključujući popis literature i bilješke
  • osvrti i recenzije opsega do 2.000 riječi
  • prijevodi književnih tekstova opsega 5.000-7.000 riječi i
  • video eseji (max 50 MB) – prihvaćaju se video prilozi iz svih područja u fokusu časopisa

Slanje priloga u obliku znanstvenih radova, osvrta, književnih prijevoda ili video eseja podrazumijeva da prilog prethodno nije objavljen i da svi njegovi autori i autorke pristaju na objavljivanje. Slanjem tekstualnih ili video priloga [sic]-u autorke i autori potvrđuju izvornost i autorstvo priloga. Radovi poslani i objavljeni u [sic]-u ostaju u vlasništvu autora i autorki, a [sic] zadržava pravo prvog objavljivanja.

Upute za slanje radova

Svi tekstualni (znanstveni radovi, osvrti, recenzije i prijevodi književnih tekstova) i video prilozi šalju se u elektronskom obliku na adresu časopisa: sic.journal.contact@gmail.com. Prilozi trebaju biti napisani na računalu i spremljeni u .doc ili .docx fromatu (Times New Roman, veličina slova 12 točaka, dvostruki prored, oznaka broja stranica), dok video eseji trebaju biti spremljeni u standardnim video formatima i, kada cjeloviti video nije moguće poslati kao privitak, poslani u obliku poveznica. Uz svaki prilog potrebno je poslati i dopis kojim se potvrđuje da se sve autorke i autori slažu sa slanjem i objavljivanjem te da prilog nije u razmatranju za objavljivanje u nekom drugom časopisu.

Znanstveni radovi i video eseji

Priloženi znanstveni radovi, osvrti i video eseji trebaju sadržavati sljedeće elemente:

  • naslovnica s punim naslovom i podnaslovom rada (ako postoji)
  • Zbog anonimnosti recenzentskog postupka (blind refereeing), imena autora / autorke s jasno naznačenim afilijacijama i kontaktima i kratkom biografskom bilješkom (do 150 riječi) šalju se u zasebnom dokumentu. Autorke i autori su dužni iz teksta priloga izbrisati sve reference na temelju kojih se može utvrditi autorstvo priloga te tako osigurati anonimnost do završetka recenzentskog postupka.
  • sažetak opsega 100-150 riječi
  • do 10 ključnih riječi
  • tekst priloga s brojem riječi – opseg priloga ne smije prelaziti 7.000 riječi uključujući sažetak, tekst priloga, bilješke, popis literature i kratku biografsku bilješku.

Autori i autorke su obvezni pribaviti suglasnost vlasnika/vlasnica prava za reprodukciju svih ilustracija, tablica, slika i prethodno objavljenih dužih citata (dužnost je autora osigurati točnost svih citata, naslova, imena i datuma, odnosno na adekvatan način citirati i navesti sve autorke i autore i literaturu na koje se pozivaju u svojim prilozima).

Osvrti i recenzije

Poslani prilozi trebaju sadržavati sljedeće elemente:

  • naslovnica s punim naslovom osvrta i dodatnim informacijama o recenziranom radu ili radovima (naslov, autor, izdavač, mjesto i datum izdavanja, broj stranica)
  • tekst priloga s brojem riječi – opseg priloga (tekst osvrta ili recenzije i biografska bilješka autora) ne smije prelaziti ukupno 2.000 riječi

Prijevodi književnih tekstova

Prijevodi književnih tekstova trebaju sadržavati sljedeće elemente:

  • naslovnica s punim naslovom i podnaslovom rada (ako postoji), ime autora i prevoditelja
  • tekst priloga s brojem riječi – opseg priloga (tekst priloga ili prijevoda, kratke biografske bilješke (do 150 riječi) autora i prevoditelja) ne smije prelaziti ukupno 7.000 riječi.

Autori i autorke su obvezni pribaviti suglasnost vlasnika/vlasnica prava i dozvolu za objavljivanje rada izvornog autora u njihovom prijevodu u [sic]-u.

Citiranje i formatiranje

Prije predaje završne verzije rada autorke i autori su dužni pregledati priloge i pobrinuti se za gramatičku i pravopisnu točnost. Radovi koji ne slijede osnovne upute formatiranja i citiranja mogu biti vraćeni. [sic] primjenjuje MLA (Modern Language Association) standarde formatiranja teksta, odnosno citiranja i navođenja korištene literature i bibliografije (MLA Formatting). Po primitku recenziranih radova, autori i autorke su dužni u roku od tri tjedna unijeti nužne ispravke i prilog ponovno poslati uredništvu časopisa. Uredništvo zadržava pravo da priloge redakcijski prilagodi jezičnim standardima i propozicijama časopisa. Rukopisi se ne vraćaju. Časopis ne nudi financijsku naknadu.

Za dodatne informacije i upite o postupku objavljivanja, autorke i autori se mogu obratiti uredništvu [sic]-a slanjem dopisa na sljedeću adresu: sic.journal.contact@gmail.com.

Rok za predaju radova: 31. 12. 2015.

Predviđeni datum izlaska 12. broja časopisa: 15. 06. 2016.

prilagodjeno sa: http://www.sic-journal.org/CallForPapers.aspx

Poziv na konferenciju Međunarodnog udruženja za antropologiju jugo-istočne Evrope!

Međunarodno udruženje za antropologiju jugo-istočne Evrope (InASEA, odnosno International Association for Southeast European Anthropology) objavilo je poziv za svoju osmu konferenciju! Konferencija će biti održana 15-18. septembra 2016. godine u Sofiji, Bugarska.

logo-fin

Tema konferencije je “Balkanski životni putevi: porodica, djetinjstvo, mladost i starost u jugo-istočnoj Evropi”. Rok za prijavu panela je 30. novembar 2015. godine, a rok za prijavu radova je 31. januar 2016.

InASEA je udruženje naučnica i naučnika koji proučavaju sadašnje i prošle društvene i kulturne procese, prakse i vjerovanja ljudi u jugo-istočnoj Evropi. Njegovi članovi i članice bave se jugo-istočno evropskom etnologijom, antropologijom, fokloristikom, etnografijom, istorijskom antropologijom i srodnim oblastima i disciplinama.

Detaljan opis teme konferencije možete pročitati ovdje: CfP_2016_Balkan_LifeCourses (na engleskom) kao i na zvaničnom sajtu Udruženja: http://inasea.net

Evropski festivali etnografskog filma

Austrija: ETHNOCINECA Ethnographic and Documentary Filmfest (Beč, maj)

Bugarska: International Festival of Ethnographic Film (Sofija, maj)

Estonija: World Film Festival (Tartu, mart)

Finska: International Festival of Visual Culture (Joensu, septembar)

Francuska: Festival International Jean Rouch – Bilan du Film Ethnographique (Pariz, novembar)

Hrvatska: ETNOFilm – Međunarodni festival etnografskog filma (Rovinj, april)

Njemačka:

Velika Britanija: International Festival of Ethnographic Film (Royal Anthropological Institute) (različiti mjeseci, neparne godine)

Mađarska: Dialektus (Budimpešta, jun)

Italija: SIEFF – Sardinia International Ethnographic Film Festival (Nuoro, septembar, parne godine)

Poljska: Festival of Visual Anthropology ASPEKTY (Torun, novembar)

Rumunija: Astra Film Festival (Sibiu, oktobar, parne godine)

Digitalna tehnologija u službi društvenih nauka

Pogledajte kako može da izgleda upotreba digitalnih tehnologija za pričanje etnografske priče: Projekat “Digitalna dinamika između kultura” jeste rezultat višegodišnjeg etnografskog rada među Varumungu zajednicom u centralnoj Australiji:

http://vectors.usc.edu/issues/3/digitaldynamics/

digital_dynamics

Više o ovom interaktivnom, digitalnom, etnografskom projektu pročitajte ovdje: http://vectors.usc.edu/projects/index.php?project=67

Intervju sa Stefom Jansenom

Prenosimo intervju sa socijalnim antropologom Stefom Jansenom, koji dvadeset godina radi etnografska istraživanja u bivšim jugoslovenskim zemljama.

IMG_6442

U sklopu ciklusa „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“  koje je održano u Muzičkom paviljonu Staklenac, razgovarali smo sa Stefom Jansenom, društvenim antropologom koji predaje na Univerzitetu u Mančesteru u Velikoj Britaniji, na temu „Dejtonsko međuvrijeme“.

Stef Jansen se već dvadeset godina bavi istraživanjima transformacija doma, države i nade u postjugoslovenskim zemljama. Najnovija knjiga mu je upravo izašla pod naslovom Yearnings in the Meantime: ‘Normal Lives’ and the State in a Sarajevo Apartment Complex (“Čežnja u Međuvremenu: ‘Normalni životi’ i država u jednom Sararajevskom naselju”). Izdavač je Berghahn Books.

ON: Od potpisivanja Dejtona u BiH prošlo je dvadeset godina, na planu razvitka nije se puno toga promjenilo. Šta moramo učiniti da bi krenuli napred?

Stef Jansen: Da imam recept za napredak, bio bih srećan čovjek. Ali da, taj osjećaj da se stvari ne mijenjaju ili barem ne dovoljno, taj osjećaj nedostatka pokretljivosti, jeste jedan od najjačih i najprisutnijih obrazaca u današnjoj BiH. To se i primjetilo u mom istraživanju u jednom Sarajevskom naselju. U toj studiji sam se fokusirao na to kako ljudi gledaju ulogu države, jer su to vrlo često spomenuli kao ključni faktor: država, rekli su, je ta koja treba da obezbjedi ‘normalan život’. Ljudi čeznu za normalnim životima, i za to, vjeruju, treba im ‘normalna država’. Važno je reći da, kad kažem država, ne mislim specifično na BiH ili entitet ili kanton, nego na opšti institucionalni okvir u kojem se odvijaju naši životi. Dakle radi se o uređenju jednog društva u najpraktičnijem smislu istog. To uključuje i školstvo i gradski prevoz i održavanje naselja i tako dalje. A tu, ljudi su mi rekli, normalne države nema. Po njihovom mišljenju, jedino dobro što je Dejton donio je prestanak pucanja; i naravno to nije mala stvar. Ali moji sagovornici su doživljavali taj Dejton istovremeno kao ogromnu prepreku, jer onemogućuje izgradnju takozvane ‘normalne’ ili ‘funkcionalne’ ili ‘uređene’ države. A bez takve države, oni smatraju, nema normalnog života. Tako da ispada da je država na čekanju, pa je time i život na čekanju.

ON:  Koči li nas tradicija da se pokrenemo sa mrtve tačke?

Stef Jansen: Mislim da ne možemo gledati ‘tradiciju’ na tako jednostavan način, kao kočnicu. Smatram da sa jedne strane u BiH zaista postoji entuzijazam za specifične forme tradicije, recimo u etnonacionalnom-religioznom-patrijarhalnom ključu, i da u tome ima puno politički problematičnog. Ali čini mi se da jedan veliki dio tog entuzijazma često ne prelazi nivo koketiranja. Mislim da čak možemo reći da je najraširenija tradicija u ovoj zemlji danas nešto što bismo mogli nazvati ‘tradicijom modernog’. Više nego u etnonacionalno-religiozno-patrijarhalnoj tradiciji, koja često jeste vidljivija u javnoj sferi, upravo tu vidim najveći zajednički imenitelj u stanovništvu. Kod većine ljudi postoji čežnja za takozvanim normalnim životima u kojima se ide naprijed, u kojima postoji uslov za pojedinačni i kolektivni boljitak. Velikim dijelom, ta ‘tradicija modernog’ se bazira na iskustvenom sjećanju jednog drugačijeg života za vrijeme SFRJ. Moji sagovornici su na to vrijeme gledali vrlo pozitivno, uglavnom se taj život označavao kao ‘normalan život’, i spominjali su posao, standard, školstvo, zdravstvo, putovanja, slobodu, i tako dalje. Mada se to ne treba idealizovati, mahom su govorili kako su prije rata imali uređenu državu i jednu sigurnu budućnost. To se brutalno prekinulo 1992. godine. U Sarajevu pod opsadom, moji sagovornici kažu, živjeli su dan za danom, samo da sačuvaju živu glavu, da nađu hranu, vodu, lijekove i tako dalje. Očajnički su željeli kraj nasilja, ali primjetno je i to da su imali dosta velikih nada za period kada se taj rat završi. Naime, nadali su se povratku ‘u normalu’, ponovnom priključku u toku normalnog života u kojemu se ide na bolje. A djelomično baš zbog toga se poslijeratni period dožviljava kao užasno razočaranje, jer koliko god da je vremena prošlo, a prošlo je previše vremena, ljudi imaju osjećaj da je uzalud prošlo. Tu je važno i reći da se ovdje često znaju predstavljati problemi u ovoj zemlji kao posljedice mentaliteta ‘našeg čovjeka’. To je svojevrsni samoproglašeni Balkanizam, gdje se BiH predstavlja kao vječni izuzetak. Znate kako se kaže: „Gdje to ima“, ljudi će reći, „pa to nigdje nema“. Time se kaže da ovdje ništa nije kako treba, i insinuira se da je to tako jer u ljudima u BiH ima, kao, neka kulturna mana. Mislim da je to potpuno progrešno. I za to smatram da je bitno reći da taj osjećaj zastoja, nepokretljivosti, ma koliko god imao svoju specifičnu formu u BiH zbog rata, zbog etnonacionalizma, i tako dalje ipak nije jedinstvena pojava. Jer širom svijeta mi danas živimo u nekim vremenima nakon nečega, dakle u vremenima u kojima priča o modernim, to jest ‘normalnim’ životima, u kojima se možemo nadati sigurnoj budućnosti, više nije pristupna za veliki broj ljudi.

ON: Šta nam je donijelo dejtonsko međuvrijeme?

Stef Jansen: Tu bih se vratio na vezu između čeznje za normalnim životima i za normalnom državom. Što se toga tiče, mogli bismo reći da se kroz Dejtonsko međuvrijeme provlače barem tri velika paradoksa. Prvi je da se većina ljudi žale da im je država i previše odsutna ali i previše prisutna. S’ jedne strane kažu da nema uređenog sistema, da država pati od neefikasnosti, korupcije, javašluka. Dakle tu vidimo osjećaj da su ljudi prepušteni sami sebi, da država ne vodi računa o njima. A s’ druge strane, ti isti ljudi će istovremeno reći da im država – ustvari ‘politika’ – ne da mira. Dakle, za njih, premalo ima države, a previše je ima. Drugi paradoks je u porukama koje građani dobijaju od vladajućih struktura. Sa jedne strane tu su stalni pozivi na strpljenje: da se ne može očekivati boljitak preko noći, i to već 20 godina. Dakle, neka čekaju samo izbore, neka čekaju na paket jedan, na paket dva, samo još malo da trpe, pa će sve biti bolje. A sa druge strane istovremeno uočavamo pozive za kretanje naprijed, pogotovo na takozvani put u Evropu. Treći paradoks je da je politika svima prljava, nemoralna, ali sa druge strane ona itekako može jednom nezanemarivom broju ljudi da pruži uslove za puku reprodukciju svakodnevnog života. Dakle, mnogima je politika daleka i odvratna, ali i bliska i intimna i, u datim okolnostima, poželjna. Tu možemo vidjeti da se ova tri paradoksa vrte oko uloge države i pokretljivosti za takozvane normalne živote, oko toga kako ići naprijed i u kojem okviru. Tu možemo uočiti nešto kao začarani krug: kao da bi država sama sebe trebala da generiše, da se konstituiše. Kako vidi velika većina ljudi u ovoj zemlji: bolest leži u državi, a i lijek leži u državi.

Autorica: M.P.

Preuzeto sa: http://ostranula.org/stef-jansen-da-imam-recept-za-napredak-bio-bih-srecan-covjek/