Category Archives: nauka

Open access etnografije

Linkovi ka vrhunskim etnografijama na engleskom jeziku koje možete legalno i besplatno da čitate i sačuvate na svom računaru. Ovo su omogućile brojne ugledne svjetske izdavačke kuće koje nude besplatan pristup jednom dijelu svojih izdanja (u “open access” formi).

 

Daniel Miller. 2009. Anthropology and the Individual – A Material Culture Perspective. Oxford: Berg.

Arnar Árnason & Sigurjón Baldur Hafsteinsson. 2018. Death and Governmentality in Iceland: Neo-liberalism, Grief and the Nation-form. University of Iceland Press.

Chris Gregory & Jon Altman. 2018. The Quest for the Good Life in Precarious Times. Ethnographic Perspectives on the Domestic Moral Economy. Australian National University Press

Andrew Irving. 2017. The Art of Life and Death: Radical Aesthetics and Ethnographic Practice. University of Chicago Press.

Susan Lepselter. 2016. The Resonance of Unseen Things. Poetics, Power, Captivity, and UFOs in the American Uncanny. University of Michigan Press.

Theodoros Rakopoulos. 2017. From Clans to Co-ops. Confiscated Mafia Land in Sicily. Berghahn Books.

Christopher Tilley. 2017. Landscape in the Longue Durée. UCL Press.

Jolynna Sinanan. 2017. Social Media in Trinidad. UCL Press.

Juliano Spyer. 2017. Social Media in Emergent Brazil. UCL Press.

Sarah Albiez-Wieck, Anja Becker, Mario Krämer, Albert Manke, Michaela Pelican, Antonio Sáez-Arance, Tobis Schwarz, Sofie Steinberger, and Thomas Widlok. 2017. Ethnicity as a Political Resource. Conceptualizations across Disciplines, Regions, and Periods. University of Cologne.

Daniel Miller, Jolynna Sinanan. 2017. Visualising Facebook. UCL Press.

Martin Saxer and Juan Zhang. 2017. The Art of Neighbouring. Making Relations Across China’s Borders. Amsterdam University Press.

Monika Palmberger. 2016. How Generations Remember. Conflicting Histories and Shared Memories in Post-War Bosnia and Herzegovina. Palgrave Macmillan.

Christopher Tilley and Kate Cameron-Daum. 2016. An Anthropology of Landscape. UCL Press.

Razvan Nicolescu. 2016. Social Media in Southeast Italy. UCL Press.

Tom McDonald. 2016. Social Media in Rural China. UCL Press.

Nell Haynes. 2016. Social Media in Northern Chile. UCL Press.

Elisabetta Costa. 2016. Social Media in Southeast Turkey. UCL Press.

Daniel Miller et al. 2016. How the World Changed Social Media. UCL Press.

Daniel Miller. 2016. Social Media in an English Village. UCL Press.

Recenzija knjige “Not Quite Shamans”

 

Not Quite Shamans: Spirit Worlds and Political Lives in Northern Mongolia, Morten Axel Pedersen (2011). Ithaca and London: Cornell University Press, 250 pp., ISBN 978-0-8014-7620-4, s/bk, $77.95

Piše: Dunja Njaradi

 

Priča o šamanizmu u savremenoj Mongoliji počinje kao i mnoge druge ‘post-socijalističke’ priče – kada je Mongolija napustila socijalizam početkom 1990tih postojao je jedinstven osećaj novog početka ispunjen nadama i strahovima. Socijalizam u Mongoliji je korenito izmenio kulturne, socijalne i duhovne svetove koji su postojali u pre-revolucionarnoj Mongoliji i sa ubrzanom modernizacijom činilo se da su šamani i budističke lame prošlih vremena zauvek napustili Mongoliju. Sa nestankom socijalizma, međutim, ovi su se vratili u Mongoliju u momentu kad su mnogi Mongoli počeli da osećaju nepremostiv jaz između svoje pre-revolucionarne prošlosti i post-socijalističke sadašnjosti.

Upravo u ovom okviru dvosmislenih i prelaznih vremena od socijalizma ka demokratiji (i neoliberalizmu) Pedersen situira svoju fascinantnu etnografiju post-socijalizma među etničkom grupom Darhad u severnoj Mongoliji. Pedersen istražuje načine na koji se Darhadi prilagođavaju post-socijalističkoj tranziciji tako što se vraćaju šamanističkim praksama svoje pred-revolucionarne prošlosti. Kako uklopiti priču o post-socijalizmu sa pričom o šamanizmu? Može se reći da su antropolozi koji se bave Mongolijom i post-sovjetskim Sibirom danas jedini koji povezuju post-socijalističko stanje sa obnovljenim praksama šamanizma (pa i vračanja, veštičarenja). U ovom smislu, Pedersenova etnografija doprinosi jednom živo rastućem naučnom polju.

Højer je, na primer, istraživao muljevite i zbunjujuće prostore magijskog delovanja u Mongoliji (2009:576), dok je Buyandelgeriyn istraživala rodne aspekte post-socijalističkog povratka šamanizmu posmatrajući načine na koji ‘rodna pripadnost određuje šamanove/šamankine moći i njihovu sposobnost da stvaraju i prenose pamćenje’ (2007:6). Iz nešto izmenjene perspektive, Anderson istražuje savremeni ritual ‘sreća’ (luck) i sisteme reciprociteta u današnjem Oročenskom društvu u Sibiru kao okvir kroz koji ‘možemo razumeti post-socijalistička ekološka i ekonomska stanja’ (Anderson 2011:72). Anderson napominje da njegovo istraživanje navedenog rituala ne postavlja pitanje autentičnosti već ga interesuju načini na koji se ovaj ritual ‘uklapa u opštu ekologiju društvene prakse nakon kolapsa sovjetske države’ (2011:82). Ovde bismo mogli da navedemo načine na koje se Pedersenovo istraživanje razlikuje, u jednom ključnom momentu, od navedenih etnografija. Naime, iako Pedersenova etnografija svakako opisuje jednu ‘ekologiju društvene prakse’, ona takođe otvara i ključno pitanje autentičnosti. Pedersen je jedan od pripadnika takozvanog ontološkog zaokreta u antropologiji, što znači da šamanizam ne posmatra kao simptom post-socijalističke tranzicije nego ga posmatra kao ‘jedinstveno ontološko stanje po sebi’ (40, moj kurziv).

 

Hoću da kažem da se Pedersen ne zadržava na društveno-ekonomskom kontekstu u okviru kojeg verovanje u šamane generiše značenje, niti navodi psihološke ili društvene razloge zbog čega neki ljudi veruju da su šamani (što za te ljude čini šamanizam istinitim) – već dopušta da zaista postoje nemirni duhovi koji besne Mongolijom i da neki ljudi zaista jesu šamani ili kako ćemo videti – ne sasvim šamani.

 

Pedersenova etnografija definitivno svedoči o sledećem: post-socijalistička država je dvosmisleno i opasno mesto prepuno besnih duhova koji su se, nakon decenija socijalističke represije, oslobodili da uzrokuju haos u životima stanovnika Mongolije.

Čini se da je danas standard, barem kada se piše o religiji u post-socijalističkim zemljama, da se povratak religijskim pa i okultnim praksama često tumači kroz narativ o ‘povratku potisnutog’. Ovaj narativ često svesno ili nesvesno opisuje situaciju u kojoj su religijske i okultne prakse u socijalizmu postojale ‘ispod žita’, gde su cvetale u raznim neformalnim kontekstima daleko od očiju zvanične ideologije. Nakon pada te ideologije, ove su se prakse vratile u javnu sferu u svoj silini potisnutog. Pedersen je, međutim, naišao na drugačiju situaciju u Mongoliji početkom 1990tih gde je postojala jaka svest da je ‘previše mnogo duhova oslobođeno a da je ostalo premalo šamanskog znanja i veština koji bi mogli da zauzdaju ove duhove’ (8). Ovde Pedersen uvodi svoj termin ‘ne-sasvim šamani’ da opiše paradoksalnu situaciju sa kojom se susreo u Mongoliji: nakon decenija socijalističke modernosti pravi šamani su nestali zajedno sa svojim znanjem, dok su se duhovi (na nesreću) vratili. Na taj način Pedersen pokušava da shvati prirodu šamanskog delovanja (agency) u post-socijalističkoj Mongoliji gde šamanizam postoji kao konglomeracija (assemblage) praksi, ideja i artefakata a gde gotovo da nema šamana.

NotQuiteShamans

 

Tako u ovoj predivno kompleksnoj etnografiji Pedersen opisuje razna šamanska stanja koja su zadesila ljude u Mongoliji. Jedno od tih stanja uzima formu agsan-a što je naročito nasilan pijani bes koji uglavnom spopada mlade nezaposlene muškarce. Ili je tu i ataman, lokalni siledžija (često uzima formu preduzetnika), sa agresivnom i moralno nejasnom pozicijom. Dalje u ova stanja ubraja se i lokalna vlast koja se raspada, štrajk prosvetnih radnika i postepeno iščeznuće države blagostanja. Svi ovi fenomeni koji su se javili ‘u dobu slobodnog tržišta’ ili ‘dobu tame’, kaže Pedersen, deo su kompleksne konglomeracije (assemblage) entiteta koji se povezuju sa duhovnim svetom. Pedersen, dakle, pokušava da piše o šamanizmu i post-socijalizmu na drugačiji način. On želi da prikaže zajednicu koja sebe oseća slabom i ranjivom; zajednicu čija se priroda menja zbog okultnih sila koje mogu da uzmu formu duhova, ekonomije, ili čak demokratije. Zaista, Pedersenovi informanti su često i sami u nemogućnosti da odrede da li su njihove nesreće, borbe i nade uzrokovane nemirnim šamanskim duhovima ili nezauzdanim ekonomskim silama i često ne prave nikakvu razliku među ovim entitetima (5). Ovo je glavni argument knjige.

Osim savremene etnografije Pedersen je ponudio i poglavlje o istoriji šamanizma u Mongoliji kroz isprepletene veze sa budizmom, kroz (ne)postojanje u socijalizmu do savremenog stanja haosa u post-socijalizmu. Pedersen se naročito usredsredio na šale, humor i laži kao i na nezaboravne persone u svojoj priči o šamanizmu. Glavne figure njegove etnografije su ne-sasvim šamani, osobe koje nose potencijal da budu šamani ali im nedostaju znanje i artefakti, što ih zauvek ostavlja u jednom tranzitornom opasnom stanju. Ove osobe su u neprestanoj opasnosti od duhova i one predstavljaju stalnu opasnost za svoju zajednicu. Njihov potencijal da budu šamani je veoma moćan, ali je u većini slučajeva auto-destruktivan. Pedersen zaključuje da uloga ovih ‘ne-sasvim šamana’ ne može da se posmatra kao individualni i kolektivni napor ‘davanja smisla’ u dobu kada je originalno značenje ili funkcija rituala izgubljena (što je služilo kao teorijsko objašnjenje brojnim post-socijalističkim i post-kolonijalnim etnografijama rituala). Upravo obrnuto, Pedersen tvrdi da su ‘prisustvo i akcije potencijalnih šamana služile da destabilizuju, ako ne i unište, ono malo smisla koje je ljudima preostalo o sebi i drugima’ (83). Kako onda možemo da razumemo i objasnimo ove fenomene?

Osim što konsultuje literaturu o post-socijalizmu u Mongoliji, Pedersen takođe premišlja i bogatu literaturu povezanu sa novijim studijama magije, rituala i modernosti kroz autore kao što su Michael Taussig (1993, 1997), Jean i John Comaroff (1993, 2001) i Fernando Coronil (1997). Ovi autori otvoreno preispituju ulogu magije i ‘iracionalnog’ u nacionalističkim diskursima modernih i post-kolonijalnih država (Taussig), deifikaciju države u modernističkim diskursima (Coronil) i ‘magičnost države u doba milenijumskog kapitalizma’ (Comaroff i Comaroff 2001:38; vidi takođe Moore i Sanders 2001). Kao što tvrde mnogi od ovih autora, povratak magijskih i praksi veštičarenja nije nikakav ‘povratak tradicionalnim praksama’, niti je znak zaostalosti ili nedostatak progresa, već je znak nesigurnosti, moralne dvosmislenosti i nejednakih nagrada i aspiracija u savremenom trenutku (Comaroff i Comaroff 1997, citirani u Moore i Sanders 2001:3). Ukratko, ovi autori pokazuju kako okultne i magijske prakse nisu samo nusproizvod modernosti, već su njena konstitutivna osobina.

Iako se Pedersen uklapa u ovaj trend premišljanja magijskog u savremenom milenijumskom kapitalizmu, njegovi zaključci razlikuju se na ključan način. On prebacuje autorima kao što su Geschiere (1997) i Comaroff i Comaroff (1999), što opisuju duhove i povezane prakse kao metaforu za ekonomske sile koju ljudi koriste da bi, u simboličko-funkcionalističkom smislu, dali smisao sopstvenoj egzistenciji. Pedersen tvrdi da u Mongoliji duhovi nisu puka metafora (ma koliko moćna bila) za nešto drugo – ‘neosvetljene uličice tokom prolećne krize 1999. nisu samo podsećale na metaforički način moje domaćine na “doba mraka“; one su viđene kao šamanske po sebi’ (79). Konačno, Pedersen zaključuje da ‘u severnoj Mongoliji nakon socijalizma država nije obuhvatala duhove i na taj način određivala njihov način i svrhu postojanja, već su duhovi (…) obuhvatali državu’ (ibid.).

I za kraj, Pedersen nam govori da je najvažnija lekcija koja može da se nauči od šamanizma bez šamana, u antropološkoj i široj literaturi, ona koja nam govori o ‘društvenom delovanju u kontekstu brzih političkih, ekonomskih i kulturnih promena’ (224). Ipak, da bismo shvatili ovo društveno delovanje, moramo čitati ovu etnografiju široko otvorenih očiju i srca. Pedersen odbija da nam pruži analitičke odgovore na koje smo navikli čitajući etnografije: njegovi šamani nisu ni izuzetni ljudi sa pristupom višim društvenim i/ili duhovnim znanjima, niti su samo pijane, nasilne, nesrećne i moralno neodređene kreature (žrtve tranzicije). Oni jesu i nisu to. Oni govore laži, ali ne lažu. Oni donose uništenje ali nude i pomalo nade.

Preporučujem da se ova knjiga pročita jer je i veoma lepo napisana.

 

 

Citirana literatura

Anderson, David G. (2011), ‘Shamanistic Revival in a Post-Socialist Landscape: Luck and Ritual among Zabaikal’e Orochen-Evenkis’, in P. Jordan (ed), Landscape and Culture in Northern Eurasia, edited by Peter Jordan, Walnut Creek, CA: Left Coast Press, pp. 71-97.

Buyandelgeriyn, Manduhai (2007), ‘Dealing with uncertainty: Shamans, marginal capitalism, and the remaking of history in postsocialist Mongolia’, American Ethnologist, 34: 1, pp. 127-147.

Comaroff, Jean and Comaroff, John (eds) (1993), Modernity and Its Malcontents: Ritual and Power in Postcolonial Africa, Chicago: University of Chicago Press.

Comaroff, Jean and Comaroff, John (1999), ‘Occult economies and the violence of abstraction: notes from the South African postcolony’, American Ethnologist, 26: 2, pp. 279-303.

Comaroff, Jean and Comaroff, John (eds) (2001), Millennial Capitalism and the Culture of Neoliberalism, Durham NC: Duke University Press.

Coronil, Fernando (1997), The Magical State: Nature, Money, and Modernity in Venezuela, Chicago: University of Chicago Press.

Geschiere, Peter (1997), The Modernity of Witchcraft: Politics and the Occult in Postcolonial Africa, Charlottesville: University Press of Virginia.

Højer, Lars (2009), ‘Absent powers: magic and loss in post-socialist Mongolia’, Journal of the Royal Anthropological Institute, 15, pp. 575-591.

Moore, Henrietta L. and Sanders, Todd (eds) (2001), Magical Interpretations, Material Realities: Modernity, Witchcraft, and the Occult in Postcolonial Africa, London and New York: Routledge.

Taussig, Michael (1993), Mimesis and Alterity: A Particular History of the Senses, New York: Routledge.

—. (1997), The Magic of the State, London: Routledge.

 

 

Dunja Njaradi (PhD Lancaster University UK) je antropološkinja čije polje profesionalnog interesovanja obuhvata studije tradicionalnih i savremenih izvođačkih formi i rituala. Autorka je studije “Backstage Economies: Labour and Masculinities in Contemporary European Dance“ (Chester University Press). Trenutno predaje etnologiju i antropologiju na odeljenju za etnomuzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu.

 

Poziv za ljetnju školu “Vjerujući otporu. Nove etnografije društvenih pokreta i alternativnih ekonomija”

Međunarodno udruženje za etnologiju i fokloristiku, SIEF, objavilo je poziv za ljetnju školu na temu “Vjerujući otporu. Nove etnografije društvenih pokreta i alternativnih ekonomija”:

http://www.siefhome.org/downloads/CfA_2%5B1%5D.pdf

Ljetnja škola je namijenjena za doktorske studente i studentkinje, kao i za one koji su nedavno doktorirali, a koji istražuju društvene proteste, aktivizam, alternativne stilove života, kritičku potrošnju i otpor u svim svojim oblicima.

Pic2_sm

Biće održana u Tubingenu, Njemačka, 24-30. jula 2016. Organizatori nude besplatan smještaj i doručak i ručak za vrijeme trajanja škole. Radni jezik je engleski.

Ako imate pitanja, kontaktirajte: Elisabeth Socha (U Tübingen) preko email adrese summerschool@siefhome.org

 

 

Etnografski eksperiment: Pejzaži starosti

Ove nedjelje je pokrenut interaktivni etnografski sajt pod nazivom “Pejzaži starosti. Starenje u urbanoj južnoj Aziji”: www.uni-heidelberg.de/elderscapes

Sajt nudi uvid u savremeni život starijih osoba srednje klase u urbanim dijelovima južne Azije, naročito u Nepalu i Indiji. Kroz niz video snimaka, fotografija, zvukova i tekstova, sajt “Pejzaži starosti” takođe predstavlja eksperimentalni etnografski opis.

Pogledajte kako starije osobe prikazuju gradove u kojima žive iz sopstvene perspektive i kako razmišljaju o urbanim, društvenim, ekonomskim i političkim promjenama kojima su bili svjedoci i svjedokinje.

U pitanju je javni, besplatno dostupni rezultat istraživačkog projekta “Starenje u transkulturnom kontekstu”, Univerziteta u Hajdelbergu, Njemačka.  Sajt su razvili filmadžija Jakob Gross i antropološkinje Roberta Mandoki i Annika Mayer

 

Poziv na kongres i konferenciju

Ovdje možete naći poziv na kongres jedne od najvećih svjetskih etnološko-antropoloških organizacija, Međunarodne unije antropoloških i etnoloških nauka: http://iuaes2016.com/

Kongres će biti održan u Dubrovniku u maju 2016. godine. Rok za prijavu radova je 29.02.2016.

header-banner

 

Takođe, pročitajte i poziv na G16, konferenciju švedske asocijacije za studije roda, koja će biti održana u Švedskoj u novembru 2016. godine:  http://www.g16.se/  Rok za prijavu radova je 18.03.2016.

 

Časopis [sic] traži radove na temu “Liminalni Balkan”

[sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje
Sveučilište u Zadru
Obala kralja Petra Krešimira IV. br. 2
23000 Zadar
www.sic-journal.org

Poziv na suradnju

[sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje poziva autorke i autore da svojim prilozima sudjeluju u oblikovanju 12. broja časopisa na temu Liminalni Balkan

Tradicionalne su se predodžbe Balkana od 19. stoljeća naovamo prelako temeljile na poimanju Balkana kao područja nasilja, brutalnosti, grubosti i primitivizma i na geografskom utjelovljenju drugosti u odnosu na kulturan i civiliziran zapadni svijet. Takva slika, mnogi će se složiti, prevladava i danas nakon što je ponovno oživljena jugoslavenskim ratovima 1990-ih. Maria Todorova pak 1997. predlaže nov koncept Balkana kao tranzicijskog prostora koji se temelji na premisi da se Balkan ne pozicionira kao naglašeno izvaneuropski, naprotiv, identitet Balkana izgrađen je kao europski i zapadnjački, nalazeći se pritom na raskrižju između Zapada i Istoka, percipirajući potonji kao svoju drugost. I dok je Balkan sam po sebi liminalan prostor, on istovremeno u sebi nosi brojne druge prostore i mjesta prijepora, mnoge prostorne liminalnosti i mjesta sjećanja koja se ne mogu klasificirati binarnim kategorijama ili u koje je moguće upisati neko univerzalano značenje. S tim na umu, cilj je predloženog poziva na suradnju istražiti složen i raznolik prostor Balkana. Prihvaćaju se prilozi posvećeni političkim, ekonomskim i umjetničkim aspektima emotivne izgradnje, dekonstrukcije i rekonstrukcije mjesta ili pak praksi proizvodnje prostora, utemeljeni na bilo kojem od brojnih teorijskih okvira koji karakteriziraju suvremenu humanu geografiju. Moguće teme priloga tako, među ostalim, uključuju urbane prostore i urbanizacije u regiji; prostor memorije i trauma; industrijski prostor u različitim povijesnim i političkim kontekstima; mjesta političke ili kulturne moći; formiranje i značaj službenih i neslužbenih granica unutar Balkana; fiktivne i fikcionalne prostore Balkana; vizualnu umjetnost i performans; rodno obilježene prostore te razgraničenja i međusobna prožimanja i preklapanja javnih i intimnih prostora; perspektivu putnika i njihovo razumijevanje Balkana i drugo.
Prihvaćaju se:

  • izvorni znanstveni radovi opsega 5.000-7.000 riječi uključujući popis literature i bilješke
  • osvrti i recenzije opsega do 2.000 riječi
  • prijevodi književnih tekstova opsega 5.000-7.000 riječi i
  • video eseji (max 50 MB) – prihvaćaju se video prilozi iz svih područja u fokusu časopisa

Slanje priloga u obliku znanstvenih radova, osvrta, književnih prijevoda ili video eseja podrazumijeva da prilog prethodno nije objavljen i da svi njegovi autori i autorke pristaju na objavljivanje. Slanjem tekstualnih ili video priloga [sic]-u autorke i autori potvrđuju izvornost i autorstvo priloga. Radovi poslani i objavljeni u [sic]-u ostaju u vlasništvu autora i autorki, a [sic] zadržava pravo prvog objavljivanja.

Upute za slanje radova

Svi tekstualni (znanstveni radovi, osvrti, recenzije i prijevodi književnih tekstova) i video prilozi šalju se u elektronskom obliku na adresu časopisa: sic.journal.contact@gmail.com. Prilozi trebaju biti napisani na računalu i spremljeni u .doc ili .docx fromatu (Times New Roman, veličina slova 12 točaka, dvostruki prored, oznaka broja stranica), dok video eseji trebaju biti spremljeni u standardnim video formatima i, kada cjeloviti video nije moguće poslati kao privitak, poslani u obliku poveznica. Uz svaki prilog potrebno je poslati i dopis kojim se potvrđuje da se sve autorke i autori slažu sa slanjem i objavljivanjem te da prilog nije u razmatranju za objavljivanje u nekom drugom časopisu.

Znanstveni radovi i video eseji

Priloženi znanstveni radovi, osvrti i video eseji trebaju sadržavati sljedeće elemente:

  • naslovnica s punim naslovom i podnaslovom rada (ako postoji)
  • Zbog anonimnosti recenzentskog postupka (blind refereeing), imena autora / autorke s jasno naznačenim afilijacijama i kontaktima i kratkom biografskom bilješkom (do 150 riječi) šalju se u zasebnom dokumentu. Autorke i autori su dužni iz teksta priloga izbrisati sve reference na temelju kojih se može utvrditi autorstvo priloga te tako osigurati anonimnost do završetka recenzentskog postupka.
  • sažetak opsega 100-150 riječi
  • do 10 ključnih riječi
  • tekst priloga s brojem riječi – opseg priloga ne smije prelaziti 7.000 riječi uključujući sažetak, tekst priloga, bilješke, popis literature i kratku biografsku bilješku.

Autori i autorke su obvezni pribaviti suglasnost vlasnika/vlasnica prava za reprodukciju svih ilustracija, tablica, slika i prethodno objavljenih dužih citata (dužnost je autora osigurati točnost svih citata, naslova, imena i datuma, odnosno na adekvatan način citirati i navesti sve autorke i autore i literaturu na koje se pozivaju u svojim prilozima).

Osvrti i recenzije

Poslani prilozi trebaju sadržavati sljedeće elemente:

  • naslovnica s punim naslovom osvrta i dodatnim informacijama o recenziranom radu ili radovima (naslov, autor, izdavač, mjesto i datum izdavanja, broj stranica)
  • tekst priloga s brojem riječi – opseg priloga (tekst osvrta ili recenzije i biografska bilješka autora) ne smije prelaziti ukupno 2.000 riječi

Prijevodi književnih tekstova

Prijevodi književnih tekstova trebaju sadržavati sljedeće elemente:

  • naslovnica s punim naslovom i podnaslovom rada (ako postoji), ime autora i prevoditelja
  • tekst priloga s brojem riječi – opseg priloga (tekst priloga ili prijevoda, kratke biografske bilješke (do 150 riječi) autora i prevoditelja) ne smije prelaziti ukupno 7.000 riječi.

Autori i autorke su obvezni pribaviti suglasnost vlasnika/vlasnica prava i dozvolu za objavljivanje rada izvornog autora u njihovom prijevodu u [sic]-u.

Citiranje i formatiranje

Prije predaje završne verzije rada autorke i autori su dužni pregledati priloge i pobrinuti se za gramatičku i pravopisnu točnost. Radovi koji ne slijede osnovne upute formatiranja i citiranja mogu biti vraćeni. [sic] primjenjuje MLA (Modern Language Association) standarde formatiranja teksta, odnosno citiranja i navođenja korištene literature i bibliografije (MLA Formatting). Po primitku recenziranih radova, autori i autorke su dužni u roku od tri tjedna unijeti nužne ispravke i prilog ponovno poslati uredništvu časopisa. Uredništvo zadržava pravo da priloge redakcijski prilagodi jezičnim standardima i propozicijama časopisa. Rukopisi se ne vraćaju. Časopis ne nudi financijsku naknadu.

Za dodatne informacije i upite o postupku objavljivanja, autorke i autori se mogu obratiti uredništvu [sic]-a slanjem dopisa na sljedeću adresu: sic.journal.contact@gmail.com.

Rok za predaju radova: 31. 12. 2015.

Predviđeni datum izlaska 12. broja časopisa: 15. 06. 2016.

prilagodjeno sa: http://www.sic-journal.org/CallForPapers.aspx

Poziv na konferenciju Međunarodnog udruženja za antropologiju jugo-istočne Evrope!

Međunarodno udruženje za antropologiju jugo-istočne Evrope (InASEA, odnosno International Association for Southeast European Anthropology) objavilo je poziv za svoju osmu konferenciju! Konferencija će biti održana 15-18. septembra 2016. godine u Sofiji, Bugarska.

logo-fin

Tema konferencije je “Balkanski životni putevi: porodica, djetinjstvo, mladost i starost u jugo-istočnoj Evropi”. Rok za prijavu panela je 30. novembar 2015. godine, a rok za prijavu radova je 31. januar 2016.

InASEA je udruženje naučnica i naučnika koji proučavaju sadašnje i prošle društvene i kulturne procese, prakse i vjerovanja ljudi u jugo-istočnoj Evropi. Njegovi članovi i članice bave se jugo-istočno evropskom etnologijom, antropologijom, fokloristikom, etnografijom, istorijskom antropologijom i srodnim oblastima i disciplinama.

Detaljan opis teme konferencije možete pročitati ovdje: CfP_2016_Balkan_LifeCourses (na engleskom) kao i na zvaničnom sajtu Udruženja: http://inasea.net

Digitalna tehnologija u službi društvenih nauka

Pogledajte kako može da izgleda upotreba digitalnih tehnologija za pričanje etnografske priče: Projekat “Digitalna dinamika između kultura” jeste rezultat višegodišnjeg etnografskog rada među Varumungu zajednicom u centralnoj Australiji:

http://vectors.usc.edu/issues/3/digitaldynamics/

digital_dynamics

Više o ovom interaktivnom, digitalnom, etnografskom projektu pročitajte ovdje: http://vectors.usc.edu/projects/index.php?project=67

Intervju sa Stefom Jansenom

Prenosimo intervju sa socijalnim antropologom Stefom Jansenom, koji dvadeset godina radi etnografska istraživanja u bivšim jugoslovenskim zemljama.

IMG_6442

U sklopu ciklusa „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“  koje je održano u Muzičkom paviljonu Staklenac, razgovarali smo sa Stefom Jansenom, društvenim antropologom koji predaje na Univerzitetu u Mančesteru u Velikoj Britaniji, na temu „Dejtonsko međuvrijeme“.

Stef Jansen se već dvadeset godina bavi istraživanjima transformacija doma, države i nade u postjugoslovenskim zemljama. Najnovija knjiga mu je upravo izašla pod naslovom Yearnings in the Meantime: ‘Normal Lives’ and the State in a Sarajevo Apartment Complex (“Čežnja u Međuvremenu: ‘Normalni životi’ i država u jednom Sararajevskom naselju”). Izdavač je Berghahn Books.

ON: Od potpisivanja Dejtona u BiH prošlo je dvadeset godina, na planu razvitka nije se puno toga promjenilo. Šta moramo učiniti da bi krenuli napred?

Stef Jansen: Da imam recept za napredak, bio bih srećan čovjek. Ali da, taj osjećaj da se stvari ne mijenjaju ili barem ne dovoljno, taj osjećaj nedostatka pokretljivosti, jeste jedan od najjačih i najprisutnijih obrazaca u današnjoj BiH. To se i primjetilo u mom istraživanju u jednom Sarajevskom naselju. U toj studiji sam se fokusirao na to kako ljudi gledaju ulogu države, jer su to vrlo često spomenuli kao ključni faktor: država, rekli su, je ta koja treba da obezbjedi ‘normalan život’. Ljudi čeznu za normalnim životima, i za to, vjeruju, treba im ‘normalna država’. Važno je reći da, kad kažem država, ne mislim specifično na BiH ili entitet ili kanton, nego na opšti institucionalni okvir u kojem se odvijaju naši životi. Dakle radi se o uređenju jednog društva u najpraktičnijem smislu istog. To uključuje i školstvo i gradski prevoz i održavanje naselja i tako dalje. A tu, ljudi su mi rekli, normalne države nema. Po njihovom mišljenju, jedino dobro što je Dejton donio je prestanak pucanja; i naravno to nije mala stvar. Ali moji sagovornici su doživljavali taj Dejton istovremeno kao ogromnu prepreku, jer onemogućuje izgradnju takozvane ‘normalne’ ili ‘funkcionalne’ ili ‘uređene’ države. A bez takve države, oni smatraju, nema normalnog života. Tako da ispada da je država na čekanju, pa je time i život na čekanju.

ON:  Koči li nas tradicija da se pokrenemo sa mrtve tačke?

Stef Jansen: Mislim da ne možemo gledati ‘tradiciju’ na tako jednostavan način, kao kočnicu. Smatram da sa jedne strane u BiH zaista postoji entuzijazam za specifične forme tradicije, recimo u etnonacionalnom-religioznom-patrijarhalnom ključu, i da u tome ima puno politički problematičnog. Ali čini mi se da jedan veliki dio tog entuzijazma često ne prelazi nivo koketiranja. Mislim da čak možemo reći da je najraširenija tradicija u ovoj zemlji danas nešto što bismo mogli nazvati ‘tradicijom modernog’. Više nego u etnonacionalno-religiozno-patrijarhalnoj tradiciji, koja često jeste vidljivija u javnoj sferi, upravo tu vidim najveći zajednički imenitelj u stanovništvu. Kod većine ljudi postoji čežnja za takozvanim normalnim životima u kojima se ide naprijed, u kojima postoji uslov za pojedinačni i kolektivni boljitak. Velikim dijelom, ta ‘tradicija modernog’ se bazira na iskustvenom sjećanju jednog drugačijeg života za vrijeme SFRJ. Moji sagovornici su na to vrijeme gledali vrlo pozitivno, uglavnom se taj život označavao kao ‘normalan život’, i spominjali su posao, standard, školstvo, zdravstvo, putovanja, slobodu, i tako dalje. Mada se to ne treba idealizovati, mahom su govorili kako su prije rata imali uređenu državu i jednu sigurnu budućnost. To se brutalno prekinulo 1992. godine. U Sarajevu pod opsadom, moji sagovornici kažu, živjeli su dan za danom, samo da sačuvaju živu glavu, da nađu hranu, vodu, lijekove i tako dalje. Očajnički su željeli kraj nasilja, ali primjetno je i to da su imali dosta velikih nada za period kada se taj rat završi. Naime, nadali su se povratku ‘u normalu’, ponovnom priključku u toku normalnog života u kojemu se ide na bolje. A djelomično baš zbog toga se poslijeratni period dožviljava kao užasno razočaranje, jer koliko god da je vremena prošlo, a prošlo je previše vremena, ljudi imaju osjećaj da je uzalud prošlo. Tu je važno i reći da se ovdje često znaju predstavljati problemi u ovoj zemlji kao posljedice mentaliteta ‘našeg čovjeka’. To je svojevrsni samoproglašeni Balkanizam, gdje se BiH predstavlja kao vječni izuzetak. Znate kako se kaže: „Gdje to ima“, ljudi će reći, „pa to nigdje nema“. Time se kaže da ovdje ništa nije kako treba, i insinuira se da je to tako jer u ljudima u BiH ima, kao, neka kulturna mana. Mislim da je to potpuno progrešno. I za to smatram da je bitno reći da taj osjećaj zastoja, nepokretljivosti, ma koliko god imao svoju specifičnu formu u BiH zbog rata, zbog etnonacionalizma, i tako dalje ipak nije jedinstvena pojava. Jer širom svijeta mi danas živimo u nekim vremenima nakon nečega, dakle u vremenima u kojima priča o modernim, to jest ‘normalnim’ životima, u kojima se možemo nadati sigurnoj budućnosti, više nije pristupna za veliki broj ljudi.

ON: Šta nam je donijelo dejtonsko međuvrijeme?

Stef Jansen: Tu bih se vratio na vezu između čeznje za normalnim životima i za normalnom državom. Što se toga tiče, mogli bismo reći da se kroz Dejtonsko međuvrijeme provlače barem tri velika paradoksa. Prvi je da se većina ljudi žale da im je država i previše odsutna ali i previše prisutna. S’ jedne strane kažu da nema uređenog sistema, da država pati od neefikasnosti, korupcije, javašluka. Dakle tu vidimo osjećaj da su ljudi prepušteni sami sebi, da država ne vodi računa o njima. A s’ druge strane, ti isti ljudi će istovremeno reći da im država – ustvari ‘politika’ – ne da mira. Dakle, za njih, premalo ima države, a previše je ima. Drugi paradoks je u porukama koje građani dobijaju od vladajućih struktura. Sa jedne strane tu su stalni pozivi na strpljenje: da se ne može očekivati boljitak preko noći, i to već 20 godina. Dakle, neka čekaju samo izbore, neka čekaju na paket jedan, na paket dva, samo još malo da trpe, pa će sve biti bolje. A sa druge strane istovremeno uočavamo pozive za kretanje naprijed, pogotovo na takozvani put u Evropu. Treći paradoks je da je politika svima prljava, nemoralna, ali sa druge strane ona itekako može jednom nezanemarivom broju ljudi da pruži uslove za puku reprodukciju svakodnevnog života. Dakle, mnogima je politika daleka i odvratna, ali i bliska i intimna i, u datim okolnostima, poželjna. Tu možemo vidjeti da se ova tri paradoksa vrte oko uloge države i pokretljivosti za takozvane normalne živote, oko toga kako ići naprijed i u kojem okviru. Tu možemo uočiti nešto kao začarani krug: kao da bi država sama sebe trebala da generiše, da se konstituiše. Kako vidi velika većina ljudi u ovoj zemlji: bolest leži u državi, a i lijek leži u državi.

Autorica: M.P.

Preuzeto sa: http://ostranula.org/stef-jansen-da-imam-recept-za-napredak-bio-bih-srecan-covjek/

Konkurs za jednomjesečni istraživački boravak u Zagrebu na Institutu za etnologiju i folkloristiku

Prenosimo oglas za Konkurs za jednomjesečni istraživački boravak u Zagrebu na Institutu za etnologiju i folkloristiku, za 2015. godinu.

ief

NATJEČAJ ZA DVA JEDNOMJESEČNA ISTRAŽIVAČKA BORAVKA

Institut za etnologiju i folkloristiku raspisuje natječaj za prijavu na program jednomjesečnog istraživačkog boravka za 2015. godinu. Program obuhvaća osiguran smještaj za dva istraživača u stanu u Zagrebu te prostor za rad s pristupom knjižničnim, arhivskim i drugim istraživačkim izvorima u Institutu, a namijenjen je znanstvenicima i studentima (diplomskih i poslijediplomskih studija) iz Hrvatske i inozemstva. Realizacija programa planirana je od 15. rujna do 15. listopada 2015. godine.

Za prijavu na natječaj potrebno je priložiti:
• životopis s popisom radova
• kratak opis planiranih aktivnosti za vrijeme boravka

Prijave s naznakom Za program istraživačkog boravka šalju se na adresu institut@ief.hr do 01. kolovoza 2015. Kandidati će o rezultatima natječaja biti obaviješteni do 11. kolovoza 2015. godine.

Preuzeto sa: http://www.ief.hr/OInstitutu/Natje%C4%8Daji/tabid/89/language/hr-HR/Default.aspx