Category Archives: pojmovi

Drugi val, Novi val: SF-om protiv patrijarhata

piše:  

U kasnim 1960-ima spisateljice su prepoznale i počele iskorištavati revolucionarni potencijal znanstvene fantastike, koristeći je kao platformu za inovativne feminističke projekte, koji predstavljaju prvi nužan korak u započinjanju kulturne i društvene transformacije.

Uzevši u obzir njihovu ograničenu političku, ekonomsku i društvenu moć, kako piše Alessa Johns, feministkinje su upotrijebile određene kulturne modele, osobito umjetničke i književne reprezentacije, kao najprikladniji način za predstavljanje drugačije vizije budućnosti najširoj mogućoj publici. Stoga, ako, po uzoru na Judith Butler, „književni narativ shvatimo kao mjesto na kojem se događa teorija,“ vidjeti ćemo da feministička fikcija, baš poput teorije i kritičkog diskursa, može baciti novo svjetlo na određene aspekte ljudske svakodnevice koje uzimamo zdravo za gotovo te osporiti hegemonijske prikaze patrijarhalne kulture koja ne priznaje svoje ‘druge’.

Štoviše, i fikcija i znanstvena fantastika kasnih ’60-ih i ’70-ih bile su svojevrsna preteča teorijskog diskursa, predviđajući neke od ključnih tema kao što su rodne uloge, heteronormativnost ili androginija.

Mnogi teoretičari i kritičari ukazuju na činjenicu da književni tekstovi mogu pružiti maštovita rješenja stvarnih društvenih problema te da samim time sačinjavaju važan dio diskursa i rasprave o raspodjeli moći i društvenim odnosima. Kao prostor zamišljanja novih svjetova, alternativnih društvenih uređenja i drugačijih bića, SF može poslužiti kao plodno tlo za feministička promišljanja roda, seksualnosti, opresije, reprodukcije, patrijarhata, itd. Može se reći da moć fantastike/fantazije ne leži u činjenici da je suprotna od stvarnosti, već da je „dio artikulacije onoga što je moguće; ona nas vodi dalje od sadašnjeg i stvarnog u oblast mogućnosti. Fantazija nam omogućuje da sebe i druge zamislimo na potpuno drugačiji način“ (Butler).


Ursula K. Le Guin

Feminističke spisateljice počele su odbacivati mačizam i seksizam dotadašnjeg SF-a, osobito tzv. ere šunda, i to u kontekstu društvenih pokreta 1960-ih i drugog vala feminizma, koji je u SAD-u bio obilježen događajima kao što su pojava kontracepcijske pilule, objavljivanje knjige The Feminine Mystique Betty Friedan ili donošenje Zakona o jednakim plaćama. Vrata su se širom otvorila kada je riječ o eksperimentalnom pisanju, umjetničkom pisanju, rizičnijem pisanju, navodi Ursula Le Guin, „i, jasno, sve više žena se uključilo, infiltriralo, prodrlo u područje koje im dotada nije bilo namijenjeno“.

Djela tih autorica propitivala su društvenu nejednakost i istraživala nove koncepcije odnosa moći između žena i muškaraca kroz formu koja je, unatoč svojoj mizoginiji i upotrebi stereotipa, povijesno gledano bila marginalizirana u odnosu na visoku kulturu, baš poput doprinosa žena. Pamela Annas objašnjava:

„Iako su SF pisci često bili politički konzervativni, forma u kojoj su radili dijelila je s potlačenim skupinama specifičnu tehniku gledanja: dvostruki pogled. Za one koji su potlačeni, dvostruki pogled znači da svijet i sami sebe vidite kroz dva niza suprotstavljenih vrijednosti.“

Feminističke intervencije transformirale su žanr SF-a na nekoliko razina: osuđujući stereotipne prikaze ženskih (ali i muških) likova, te pokazujući da SF ne mora biti (samo) niskokvalitetna “zabavna” književnost prepuna klišeja.

Uvevši feminizam u žanr koji je bio poznat po isključivanju žena – i kao razrađenih likova i kao autorica – SF spisateljice su odbacile do tada dominantan stav da je tema SF-a – znanost i tehnologija – inherentno muško područje te su ukazale na niz orođenih suprotnosti na kojima se bazira znanost općenito (žensko = priroda / muško = znanost).

Taj novi pokret u SF-u, poznat kao Novi val, težio je povezivanju strategije ekstrapolacije, odnosno očuđivanja poznatog svijeta, i eksperimentalnog pristupa književnosti, odmičući se od „tvrdih“ (prirodnih) prema „mekim“ (društvenim) znanostima te stavljajući likove, a ne tehnologiju, u prvi plan. Autore/ice Novog vala, piše Le Guin, nisu više zanimale različite spravice ni veličina svemira ni zakoni robotike; njihova tema bio je ljudski subjekt – mi sami. Termin Novi val razvio se oko SF časopisa Novi svjetovi čiji je tadašnji urednik Michael Moorcock tražio da priče budu više književne i da se ostave dosadnih klišeja putovanja svemirom, prijetećih vanzemaljaca i svemirskih kauboja u korist ozbiljnijih tema koje istražuju dubinu ljudskog iskustva.

Najvažnija feministička djela tog perioda su Lijeva ruka tame (1969.) Ursule Le Guin, Ženski muškarac (1975.) Joanne Russ , Žena na rubu vremena (1976.) Marge Piercy te kratke priče Alice Bradley Sheldon (poznatije kao James Tiptree mlađi). Pomoću žanra SF-a, odnosno metafora koje on otvara, ove autorice uzele su sadašnji položaj žena u društvu te ga prikazale iz pomaknute perspektive kako bi ukazale na nejednakost i ograničavajuće rodne uloge. Primjerice, Le Guin prikazuje svijet u kojem ljudi imaju cikličku seksualnost i nisu rodno obilježeni; Russ suprotstavlja utopijski svijet bez muškaraca i distopijski svijet u kojem muškarci i žene neprekidno ratuju; Piercy piše o siromašnoj ženi, Amerikanki meksičkog podrijetla (odlična anticipacija intersekcionalnosti), koja se nalazi u psihijatrijskoj bolnici i tamo susreće androginu osobu iz budućnosti; a Tiptree se u jednoj od svojih kratkih priča bavi (ne)mogućnošću artikuliranja ženskog glasa u SF-u.


Alice Bradley Sheldon

U svojoj studiji Novog vala, teoretičar Peter Fitting donosi dobar pregled izmijenjenog pristupa i znanstvenoj i utopijskoj fikciji tog vremena. Te autorice i autore, navodi Fitting, zanimalo je zamišljanje svijeta u kojem nema izrabljivanja i kako promjena društvene strukture može pridonijeti ostvarivanju ravnopravnijeg i pravednijeg svijeta. „U rukama nove generacije pisaca [sic!], procvjetao je žanrovski potencijal tih formi da dočaraju drugačije svjetove i društva“, a navedeni romani „prikazuju ne-hijerarhijske i ne-opresivne društvene i seksualne odnose te uzorke ponašanja,“ „zamišljajući alternativnu budućnost izgrađenu na politici nade.“

Jedna od najvažnijih karakteristika Novog vala je prelazak sa sustavnih i planiranih utopija na „otvorenija i manje strogo definirana imaginarna društva u kojima je naglasak stavljen na oblike i teksture svakodnevnog života.“ Može se reći da u tim romanima društva nisu zamišljena kao statična, već fluidna i otvorena prema promjenama.

Osim toga, u njima ne susrećemo samo subverziju tradicionalnih rodnih uloga, već i „nove društvene modele koji se zasnivaju na ravnopravnosti spolova i alternativnim oblicima zajednica, ljubavnih odnosa i roditeljstva.“ U svrhu postizanja ravnopravnosti, primjerice, neke od autorica izmjestile su reproduktivnu funkciju s ženskih tijela, odnosno prikazale su društva u kojima majčinstvo i rađanje nisu isključiva domena žena.

Inovacije Novog vala najizraženije su u tri međusobno povezana područja. Kao prvo, u romanima često nailazimo na osnovne životne zajednice, obično komunalnog karaktera, koje služe kao alternativa nuklearnoj obitelji (koja je pak shvaćena kao glavna jedinica za reprodukciju patrijarhalnih odnosa). Kao drugo, rodni identiteti i podjela rada više se ne uzimaju zdravo za gotovo – svim stanovnicima dostupan je širok spektar aktivnosti i zanimanja, koja biraju prema vlastitom interesu, talentu i mogućnostima. Konačno, propituje se sama seksualnost, i to kao pokazatelj ispunjenja i zadovoljstva, ali i u odnosu prema heteronormativnosti i pokušajima ograničavanja njene funkcije na razmnožavanje.


Reference:
Judith Butler, Undoing Gender. Routledge, 2004.
Alessa Johns, “Feminism and Utopianism.” U The Cambridge Companion to Utopian Literature . Cambridge University Press, 2010.
Pamela Annas, “New Worlds, New Words: Androgyny in Feminist Science Fiction.” Science Fiction Studies, br. 5/2 (srpanj 1978.)
Peter Fitting, “So We All Became Mothers: New Roles for Men in Recent Utopian Fiction.” Science Fiction Studies, br. 12/2 (srpanj 1985.)

Preuzeto sa: http://www.voxfeminae.net/cunterview/kultura/item/7365-drugi-val-novi-val-sf-om-protiv-patrijarhata

Advertisements

Šta čini stvari etnografskim?

U ovom postu pročitajte kako možete prepoznati etnografski tekst, šta sačinjava etnografiju kao poseban žanr i kako se značenje etnografskog realizma promijenilo u posljednjih trideset godina.

Šta čini stvari etnografskim?

Kerol MekGrahan

 

Kako znate da čitate etnografiju? Šta čini knjigu ili članak etnografskim? Prošlog semestra predavala sam nov dodiplomski kurs pod imenom „Čitati etnografiju“ u kome sam svojim studentima i studentkinjama postavljala ovakva pitanja, kako bismo zajednički procijenili specifičnost i sadržaj etnografskog znanja. Prvi izazov sa kojim smo se susreli bio je da odredimo šta znači pojam „etnografski“. Šta su osobine koje neki naučni rad čine etnografskim, a ne samo deskriptivnim ili antropološkim?

Etimološki, riječ „etnografski“ potiče od riječi etnografija. Slijedeći svoje grčke korijene, etnografija se odnosi na pisanje ljudi, društva, kulture: ethnos znači „narod/ljudi“ a grapho znači „pisati“. Kao imenica, etnografija nije više ograničena samo na pisanje. Često se koristi da označi vrstu istraživanja. Antropolozi kao i ne-antropolozi govore kako „rade etnografiju“, koristeći ovaj pojam kao skraćenicu za terensko istraživanje, govoreći „etnografija“, kada misle na etnografsko istraživanje. Pod etnografskim istraživanjem podrazumijevamo uvijek promjenljiv malinovskijevski program po kome obično jedan usamljen etnograf ili etnografkinja borave na terenu vršeći posmatranje sa učestvovanjem, živjeći sa zajednicom koju istražuju i ispitujući ritmove, logike i komplikacije onog načina života koji vode ljudi u tom mjestu, ili pak različiti ljudi u različitim mjestima. Ali čak i u svojoj snažnoj metodološkoj verziji, etnografija se ne tiče samo metode. (Etnografija sasvim sigurno ne znači da istraživač samo gleda, ili intervjuiše nekoga ili da okuplja fokus grupu, kao što se ponekad misli) Pojmovi „etnografija“ i „etnografski“ odnose se na metod i teoriju i materijalni objekat (knjigu), kao i na mjesto u svijetu.

Kao što Šeri Ortner piše u svojoj knjizi iz 2006. godine, Anthropology and Social Theory, etnografija je:

„uvijek značila pokušaj da se razumije drugi životni svijet, pri čemu istraživač ili istraživačica koristi sebe – koliko je god moguće – kao instrument saznavanja.“

Istraživati i pisati etnografski je praksa utemeljena u iskustvu i tijelu. U klasičnoj formulaciji Kliforda Gerca, mi u disciplini očekujemo da se etnografija sastoji od „gustog opisa“. To šta tačno podrazumijeva gusti opis mijenjalo se kroz decenije i u zavisnosti od teorijskih i metodoloških opredjeljenja, ali jedna stvar koja je ostala konstantna je posvijećenost realizmu. Bilo da uzme formu ne-fikcije ili fikcije, proze ili poezije, etnografija je realističan žanr.

Na predavanjima, pratili smo etnografsko tako što smo čitali i poredili šest različitih savremenih etnografija o različitim dijelovima svijeta, pri čemu su ih sve napisali američki antropolozi. (Uzmimo u obzir da je ovo bio dodiplomski kurs, na master ili doktorskim kursevima možete raditi različite stvari sa periodima i nacionalnim naukama). Tih šest etnografija su:

Kit Baso: „Mudrost sjedi u mjestima: pejzaž i jezik kod zapadnih Apača“,

Kristen Godsi: „Izgubljeni u tranziciji: etnografije svakodnevnog života nakon komunizma“,

Dona Goldštajn: „Smijeh koji nije na mjestu: rasa, klasa, nasilje i seksualnost u favelama Ria“,

Deni Hofman: „Mašine rata: mladi muškarci i nasilje u Sijera Leoneu i Liberiji“,

Mandana Limber: „U vrijeme nafte: pobožnost, sjećanje i društveni život u omanskom gradu“,

kao i moja knjiga „Uhapšene istorije: Tibet, CIA i sjećanja na zaboravljeni rat“

Prije čitanja etnografija, čitali smo i razgovarali o trendovima i promjenama u etnografskom pisanju u antropologiji. Ključni tekst za nastavu je bio „Etnografije kao tekstovi“, Džordža Markusa i Dika Kušmana, objavljen 1982. godine u Annual Review of Anthropology, u kome autori daju pregled stanja etnografskog pisanja nakon Gercove knjige „Tumačenje kultura“, koja je promijenila disciplinu. Markus i Kušman identifikuju devet stvari koje karakterišu etnografsko realistično pisanje:

  1. narativna struktura je organizovana tematski, hronološki, ili problemski;
  2. etnografski glas u tekstu je neprimjetan;
  3. koristi se „narod“ kao zajednički imenitelj, ne spominju se pojedinačni karakteri;
  4. zasniva se na etnografskim podacima dobijenim u toku terenskog istraživanja;
  5. fokus je stavljen na svakodnevne situacije, na ono što etnografi vide kao spajanje interpretativnih i realističkih ciljeva;
  6. istaknuta je nativna tačka gledišta;
  7. za svaku generalizaciju dat je dovoljan kontekst i opisane su specifičnosti;
  8. korišćen je disciplinarni žargon, čime se signalizira antropološka naučnost; i
  9. ponuđene su kontekstualne egzegeze nativnih koncepata i diskursa.

Ova lista je napravljena prije trideset godina. Neki njeni dijelovi su izdržali test vremena, ali kako bi ovakva lista mogla izgledati ako bismo je pravili danas, 2012. godine?

Dok su moji studenti i studentkinje tokom semestra čitali gore spomenute etnografije, analizirali smo svaku u odnosu na listu koju su sastavili Markus i Kušman, procjenjujući kako etnografije tako i listu. Na kraju kursa, zajednički smo generisali našu sopstvenu listu. Naša lista takođe navodi devet karakteristika koje danas čine nešto etnografskim:

  1. postoji antropološka svrha, vidljiva u istraživačkom pitanju i argumentu;
  2. ipak, ta opšta antropološka svrha je u dijalogu sa pitanjima od lokalnog značaja;
  3. postoji pokušaj da se artikuliše nativna tačka gledišta;
  4. fokus je stavljen na etnografske stvarnosti, na život onako kako je življen, na svakodnevni život i uobičajeno vrijeme, a ne samo na vrijeme vanrednih okolnosti;
  5. ljudi su predstavljeni kao osobe sa ličnim imenima, a ne kao kategorije;
  6. jasno je istaknuta proizvodnja etnografskog znanja, odnosno objašnjeno je kako je došlo do toga da antropološkinja zna ono što zna;
  7. postoji dovoljan opis konteksta i zaleđa u smislu književnosti, istorije, teorije, itd.
  8. jasno je opisana etnografova veza sa zajednicom o kojoj piše, kao i način na koji je stekao povjerenje ljudi o kojima piše, kako su izgrađene veze bliskosti i brige; i
  9. jasan je naučni kredibilitet autora, čitateljsko povjerenje u njegove stručne kvalifikacije.

Moje studentkinje i studenti su tri stvari koje se ne nalaze na listi Markusa i Kušmana smatrali ključnim za pisanje uspješne etnografije. U pitanju su:

  • Transparentnost etnografkinje kao istraživačice; ne samo u smislu dragovoljne samo-refleksivnosti, već kao jasno i direktno prenešeno objašnjenje načina na koje je znanje akumulirano u toku istraživanja, kao i veze etnografkinje sa zajednicom koju je proučavala;
  • Ljudi su prisutni u tekstu kao ličnosti koje čitatelji upoznaju, kao stvarni ljudi koji su ono što jesu;
  • Jasna demonstracija značaja istraživane teme – ne samo za antropologiju, već za ljude u proučavanoj zajednici.

Za moje studentkinje i studente, ovo su bile najvažnije odlike savremenog etnografskog realizma. Ovo su stvari neophodne da se etnografsko učini gustim, te stoga i stvarnim i vjerodostojnim.

index

Izvor: http://savageminds.org/2012/05/31/what-makes-something-ethnographic/

Kojim “naučnim” časopisima ne treba vjerovati?

Donosimo vam listu predatorskih inostranih časopisa u kojima ne treba da objavljujete svoje naučne radove, ako vam je stalo ne samo do akademskog ugleda, već i do zdravog razuma. Postoji niz časopisa koji kontaktiraju autore i autorke i – za određenu, ne malu, cijenu – objavljuju bilo šta. Bukvalno bilo šta.

Ne samo što vaš rad u ovim časopisima neće proći kroz proces recenzije, već vjerovatno ga niko neće ni pogledati. O tome kako je Mardž Simpson uspjela da objavi rad u jednom ovakvom časopisu pročitajte ovdje.

Na osnovu čega možete prepoznati predatorski časopis:

– Predstavnici časopisa (vrlo često neimenovani “urednički tim”) kontaktiraju vas. Mogućnost da uredništvo kvalitetnog časopisa ima vremena da traži moguće autore i autorke je ravna nuli.

– U pozivu da pošaljete svoj rad baš njihovom časopisu, naznačeno je da postoji cijena koju svaki autor ili autorka treba da plati. Ili, kasnije, nakon što ste rad već poslali, dobijate račun.

– U pitanju je časopis baziran u nekoj od zapadnih zemalja, a zapravo predstavlja “izdavača taštine” (vanity press) za naučnike i naučnice iz ostatka svijeta, koji se održava tako što naplaćuje publikovanje.

– Proces recenzure ne postoji ili nije temeljan. Praktično je nemoguće da rad bude publikovan u izistinski dobrom naučnom časopisu bez ijednog vraćanja autoru ili autorki na doradu.

– Nije jasno ko je urednik, odnosno urednica, niti ko sačinjava redakciju časopisa.

Preuzeto sa: Scholarly Open Access

Kakva je razlika između naučne fantastike i spekulativne fikcije?

Margaret Atvud u uvodu knjige U drugim svijetovima koristi svoja čitateljska i autorska iskustva kako bi objasnila zašto insistira na tome da spekulativnu fantastiku treba razlikovati od naučne fantastike. Opisuje i svoju raspravu sa Ursulom Le Gvin. Uživajte!

Uvod

Ja sam pedesetogodišnja spisateljica koja se može sjetiti kada je bila desetogodišnja spisateljica i koja očekuje da jednog dana bude osamdesetogodišnja spisateljica.

Oktavija Batler (1)

Čelik i Tačkavi (Rat u Zemlji marifetluka), autorka Margaret Atvud

tackasti

U drugim svijetovima nije katalog naučne fantastike, niti njena velika teorija ili literarna istorija. Ova knjiga nije traktat, nije konačna, nije iscrpna, nije kanonska. Ona nije rad naučnice niti zvanične zaštitnice korpusa znanja. Radije, ona je istraživanje moje cjeloživotne veze, kao čitateljke i kao spisateljice, sa jednim književnim oblikom, ili oblicima, ili podoblicima.

Kažem „cjeloživotne”, zato što prve stvari koje sam napisala kao dijete zaslužuju inicijale SF. Kao mnoga druga djeca prije i poslije, ja sam bila izumiteljka drugih svjetova. Moji su bili rudimentarni, kao što takvi svijetovi znaju biti kada imate šest ili sedam ili osam godina, ali nedvosmisleno nisu bili od ove, ovdje-i-sada Zemlje, što jeste jedna od istaknutih karakteristika SFa. Nisam bila pretjerano zainteresovana za Dika i Džejn: jezivo ultra-normalni likovi mi nisu bili ubjedljivi. Saturn je više odgovarao mojoj brzini, kao i druga područja, još udaljenija. Ljudožderski morski oblici života sa više glava su za mene, nekako, bili ubjedljiviji nego Spot i Puf (2).

Naše prve ljubavi, poput vampira, običavaju da se vrate u drugim formama; ili, da parafraziram Vudsvorta, dijete je majka žene. Do današnjeg dana – u kome sa zadovoljstvom sebe vidim kao odraslu osobu – napisala sam tri romana koja niko ne bi klasifikovao kao društveno-realistička: Sluškinjinu priču, Oriksa i Krejk, i Godinu potopa. Često me pitaju: Da li su ove knjige „naučna fantastika”? Mada nekada me ni ne pitaju, već mi kažu: Ja sam blesava vaška ili snob ili izdajica žanra zato što izbjegavam taj pojam, jer su ove knjige „naučna fantastika” isto koliko je to i 1984. ma šta ja tvrdila. Ali da li je 1984. isto onoliko „naučna fantastika” koliko su to i Hronike Marsa, mogla bih odgovoriti. Moj odgovor bi bio da nisu – i tu se nalazi značajna razlika.

Dosta toga zavisi od vaše odanosti nomenklaturi, odnosno od vašeg sistema književne taksonomije. Ranije, 2008. godine, razgovarala sam sa znatno mlađom osobom o „naučnoj fantastici”. Časopis New Scientist me je zamolio da odgovorim na pitanje „Da li naučna fantastika gubi savremenost?” (3). Shvatila da ne mogu doći do srži odgovora zato što mi nije više bilo jasno šta znači termin naučna fantastika. Da li je ovaj pojam poput obora, sa pravim pravcatim ogradama koje razdvajaju ono šta je očito „naučna fantastika” od onoga što nije, ili da li više služi kao prva pomoć za popunjavanje rafova, kako bi olakšao osoblju u knjižarama da smjeste knjigu na djelimično precizan ili barem isplativ način? Ako stavite na naslovnu stranicu pripijena crna ili srebrna odijela, uz neke plamenove iz mlaznjaka i/ili šarene planete, da li to čini knjigu „naučnom fantastikom”? Šta je sa zmajevima i mantikorama, ili pozadinama koje sadrže vulkane ili atomske oblake, ili biljke sa pipcima, ili pejzaže koji podsjećaju na Hijeronimusa Boša? Da li zapravo mora biti bilo kakve stvarne nauke u takvoj knjizi, ili da li su pripijena odijela dovoljna? Činilo mi se da su ovo otvorena pitanja.

Taj znatno mlađi čovjek – zovimo ga Rendi, što zapravo i jeste njegovo ime – nije imao jednu jasnu definiciju „naučne fantastike”, ali je mogao, u nekoj mjeri, da je prepozna kada bi je vidio. Kao što sam rekla časopisu New Scientist, „Za Rendija – a čini mi se da je on predstavnik šireg trenda – sci-fi zaista uključuje druge planete, koje mogu i ne moraju imati zmajeve. Uključuje divlje paranormalno – ne podrhtavanje stola vaše tetke ili škripanje stvari, već bića koja mijenjaju oblik i ljude crvenih očnih jabučica bez zenica, kao i Stvari koje ti preuzimaju tijelo”. Ja bih ovdje uključila i Otimače tijela – ako imaju vanzemaljsko, a ne folklorno porijeklo – i Ljude Čaure i glave koje rastu iz pazuha, iako bih isključila prosječne i uobičajene đavole i demonske opsjednutosti, kao i vampire i vukodlake, koji imaju potpuno zasebne književne rodoslove i kategorije.

Kao što sam naznačila u svom tekstu za New Scientist, SF za Rendija potpuno prirodno podrazumijeva svemirske brodove i Lude naučnike i Eksperimente koji su pošli grozno naopako. Stari obični horor se ne računa – ubice motornom testerom i njima slični. Rendi i ja smo se složili da takve možeš sresti hodajući ulicom. Razliku pravi ono što definitivno ne možeš sresti hodajući ulicom. Rendi je procjenjivao takve knjige djelimično i na osnovu svemirskih brodova i kožne ili srebrnkaste odjeće na njihovim naslovnim stranicama, što znači da moje spekulacije o slikama na koricama nisu potpuno beznačajne. Kao što je dijete jednog mog prijatelja reklo: „Izgleda kao mlijeko, ima ukus kao mlijeko – i JESTE mlijeko”. Na isti način: izgleda kao naučna fantastika, ima ukus naučne fantastike – i JESTE naučna fantastika!

Ili je to manje-više. Ili jeste u nekoj mjeri. Zato što korice mogu prevariti. Kada su moja prva dva romana (Jestiva žena i Izranjanje) objavljena u masovnom tiražu sa mekim povezom, imala su pink korice sa zlatnim dizajnom i ovalne okvire unutar kojih su bile glava muškarca i silueta glave žene, nalik čestitkama za Dan zaljubljenih. Koliko li je čitalaca uzelo ove knjige, nadajući se da će u njima naći Harlekinovu romansu ili njenu vjerodstojnu kopiju, samo da bi ih kasnije bacilo u suzama zato što na kraju nije bilo vjenčanja?

A tu je i slučaj Sovjetskog Saveza. Nije Zid ni stigao da padne 1989. godine do kraja, a pornografija je već nahrupila preko jednokratne barijere. (4) Pornografija je do tog trenutka bila protjerana u korist beskrajnih izdanja klasika i drugih knjiga-koje-treba-da-ti-čine-dobro, ali zabranjeno voće stvara želju, a i svako je već bio pročitao Tolstoja, u ogromnim količinama. Odjednom su se izdavači ozbiljne književnosti našli pod pritiskom. Tako se Pljačkaška nevjesta našla u mnogim zemljama sovjetskog bloka sa koricama koje mogu biti opisane – u najboljem slučaju – kao prevarantske ili – u najgorem – kao Eurotreš festival kurvarstva in flagrante. Koliko li je muškaraca u kišnim mantilima kupilo izdanje Pljačkaške nevjeste na kome je bila Zenija u plaštu od crnog satena sa kolosalnim sisama, nadajući se toplom momentu jednoručja u skrivenom uglu, samo da bi je bacili u korpu, uz muklu kletvu „Opet sam prevaren!“? Jer Zenija u mojoj knjizi izvodi ono za šta samo možemo pretpostaviti da je seksualno vještičarenje izvan scene.

Budući da sam tako dva puta – nenamjerno – prevarila čitaoce zahvaljujući koricama i žanrovskim kategorijama koje one sugerišu, ne želim to opet da uradim. Voljela bih da imam svemirska stvorenja unutar knjiga ponuđenih na mom štandu robe-riječi i stvorila bih ih kad bih mogla: oni jesu, konačno, bili moja prva ljubav iz djetinjstva. Ali, kako sam nesposobna da ih stvorim, ne želim da zavaravam čitateljsku publiku, vodeći ka besomučnom prevrtanju stranica – Gdje su Ljudi gušteri sa Ksenora? – koje se može završiti samo razočarenjem. (5)

***

Moja želja da ispitam svoju vezu sa svijetom SFa, ili svijetovima SFa, ima bliži uzrok. Objavila sam 2009. Godinu potopa, drugu knjigu fikcije u serijalu koji istražuje jednu drugačiju vrstu „drugih svijetova” – našu sopstvenu planetu u jednoj budućnosti. (Pažljivo napominjem jednoj budućnosti, a ne budućnosti, jer je budućnost nepoznata: beskrajno mnogo puteva vodi od ovog trenutka ka budućnosti, svaki u drugačijem pravcu.)

Ursula Le Gvin, jedna od vladajućih monarhinja SFa i fantazije, napisala je recenziju knjige Godina potopa, kao i njenog srodnika, knjige Oriks i Krejk. Njen članak u Gardijanu iz 2009. godine otpočet je pasusom koji je prouzrokovao određenu galamu u zajednicama pripijene odjeće i izvanzemaljskog života – i to u tolikoj mjeri da maltene više ne postoji sesija pitanja i odgovora tokom mojih javnih čitanja na kojoj neko ne postavi pitanje, obično uvrijeđenim tonom, zašto sam se odrekla pojma naučne fantastike, kao da sam svoju djecu prodala rudnicima soli.

Ove rečenice Le Gvin su izazvale galamu:

U mom umu, i Sluškinjina priča, i Oriks i Krejk, i sada Godina potopa, predstavljaju savršene primjere jedne stvari koju naučna fantastika radi, a to je maštovita ekstrapolacija iz savremenih trendova i događaja u blisku budućnost, koja postaje dijelom predviđanje, dijelom satira. Ali Margaret Atvud ne želi da ijedna njena knjiga bude nazvana naučnom fantastikom. U svojoj skorašnjoj, briljantnoj, zbirci eseja, Pomjerajuće mete, ona kaže kako je sve što se dešava u njenim romanima moguće i možda se čak već dogodilo, tako da oni ne mogu biti naučna fantastika, koja predstavlja „fikciju u kojoj se događaju stvari koje danas nisu moguće”. Čini se da je ova proizvoljno ograničavajuća definicija nastala kako bi zaštitila njene romane od toga da budu pripojeni žanru koji još uvijek izbjegavaju konzervativni čitatelji, recenzenti i dodjeljivači nagrada. Ona ne želi da je književni bigoti zakopaju u književni geto. (6)

Motiv koji mi je ovdje pripisan nije pravi razlog zbog koga tražim razdvajanje termina. (Da su nagrade na prvom mjestu moje liste i kad bi pisanje takvih knjiga garantovalo odsustvo nagrada, moj očigledan izbor bi bio da ih ne pišem) Ono na šta mislim pod „naučnom fantastikom“ su knjige proistekle iz H.G.Velsovog Rata svijetova, koje govore o invaziji marsovskih krvopija sa pipcima, ispaljenih na Zemlju u metalnim kanisterima – o stvarima koje se ne mogu nikako dogoditi – dok, za mene, „spekulativna fantastika“ znači tok radnje koji proističe iz knjiga Žila Verna o podmornicama i putovanju balonom i tome slično – o stvarima koje se odista mogu dogoditi, samo što se nisu baš potpuno dogodile u trenutku kada ih autor opisuje. Svoje knjige bih postavila u ovu drugu kategoriju: bez Marsovaca. Ne zato što ja ne volim Marsovce, moram odmah pojasniti: oni jednostavno ne potpadaju pod moj skup vještina. Ma koji Marsovac koga bih ozbiljno osmislila bi bio vrlo trapav Marsovac.

Međutim, u toku javne diskusije sa Ursulom Le Gvin u jesen 2010. godine (7), saznala sam da to što ona podrazumijeva pod „naučnom fantastikom“ jeste spekulativna fantastika o stvarima koje se odista mogu dogoditi, dok stvari koje se ne mogu zaista desiti ona klasifikuje kao „fantaziju“. Tako, za nju – kao i za mene – zmajevi bi pripadali fantaziji, kao i, pretpostavljam, film Ratovi zvijezda i veliki dio serije Zvjezdane staze. Frankenštajn Meri Šeli bi se mogao ugurati u Le Gvininu kategoriju „naučne fantastike“ zato što je autorka imala razloge da vjeruje da elektricitet zapravo može reanimirati mrtvo meso. A Rat svijetova? Budući da su ljudi u to vrijeme smatrali da inteligentna bića mogu živjeti na Marsu, i budući da se vjerovalo da je putovanje kroz svemir moguće u zamislivoj budućnosti, ova knjiga bi morala biti zavedena pod Le Gvininu „naučnu fantastiku“. Ili barem neki njeni dijelovi. Ukratko, to što Le Gvin naziva „naučnom fantastikom“ je isto to što ja zovem „spekulativnom fantastikom“, a ono što ona naziva „fantazijom“ bi uključilo dio onoga što ja zovem „naučnom fantastikom“. Tako da smo to, manje-više, razriješili. Kad dođemo do žanrova, granice su sve manje branjene i stvari bezbrižno prelaze tamo-vamo preko njih.

(…)

Ali odakle sve ovo dolazi – čitanje, pisanje, bavljenje, a naročito divlje oluje na divljim morima invencije? Svako želi to da sazna o piscima: Šta je tvoja inspiracija, šta te je navelo na to? Nikada nisu zadovoljni objašnjenjima poput: „Zato što je bilo tu“ ili „Ne znam šta me je bilo spopalo“. Oni žele detalje.

Pa da probam ovako:

Kao malo dijete, kratko živjeći u staroj kući u Solt Ste. Marie u zimu 1944/45. godine, ustajala sam prije nego što su se ostali probudili i pela sam se na hladni, ali prostrani, tavan, gdje bih u stanju solipsističkog blaženstva gradila čudna naselja i kvazi-ljude od mnoštva štapova i kalema nazvanih Tinkertoj (10). Ono što sam zapravo željela da napravim bila je vodenica nacrtana na kutiji, ali moj set nije imao neophodne dijelove, a kako je bilo ratno vrijeme, nije bilo vjerovatno da ću ikada posjedovati ono što je falilo.

Neki kažu da umjetnost koja nastaje kada odrastemo nadomješta odsustvo stvari za kojima smo čeznuli u djetinjstvu. Ne znam da li je ovo istina ili ne. Da sam mogla napraviti tu vodenicu, da li bih postala spisateljica? Da li bih postala spisateljica SFa? Nikada nećemo saznati odgovor na ovo pitanje, ali to jeste jedna moguća teorija.

U međuvremenu – u potpuno drugačijem obliku – evo vodenice. Nadam se da ćete se zabaviti uz nju koliko sam se i ja zabavljala.

Bilješke

  1. Citat Oktavije Batler se pojavljuje u bilješci „O autorki“ na kraju njenog romana Parable of the Sower.
  2. Dik i Džejn su bile lektire 1940-tih godina.
  3. Članak u časopisu The New Scientist je objavljen 18. novembra 2008. godine, pod naslovom „Budućnost jednog žanra“.
  4. „Zid“ je Berlinski zid.
  5. Ljudi-gušteri sa Ksenora se pojavljuju u mom romanu Slijepi Ubica u poglavlju pod tim nazivom.
  6. Recenzija Ursule K. Le Gvin je objavljena u Gardijanu 29. avgusta 2009. godine.
  7. Javna diskusija sa Ursulom Le Gvin je bila održana u Portlandu, Oregon, 23. septembra 2010. godine, kao dio Portland Arts and Lectures.

(…)

10. Tinkertoj je bio set za sastavljanje popularan prije Lego kocki.

Lutke od papira, autorka Margaret Atvud:

atvud 1

Životinje Neptuna, autor Harold L. Atvud:

atvud 2

Prevod: dr Čarna Brković

Šta je etnografija?

Etnografija je žanr pisanja svojstven društvenim naukama, naročito etnologiji i socio-kulturnoj antropologiji.

Mosaic - M.C. Escher

Mosaic – M.C. Escher

Riječ “etnografija” se koristi da označi kako vrstu istraživanja, tako i njegov proizvod – knjigu. Kao sveobuhvatne studije kulturnih praksi, etnografije informišu svoje čitatelje o tome kako se određena grupa ljudi ponaša, razmišlja, u šta vjeruje, kako osjeća, itd. Etnografije narativno uranjaju u atmosferu, što je često ostvareno kroz pripovijedanje priča, opise čulnih utisaka autorke ili autora, kao i prenošenjem odlomaka iz intervjua ili opisivanjem toga šta se dešavalo oko autorke ili autora u toku istraživanja. Etnografija je vrsta knjige koja može da spoji stil novinarskih putopisa sa naučnom analizom, zamagljujući razlike između ovih vrsta pisanja. Etnografi i etnografkinje često pišu u prvom licu, kako bi učinili vidljivim efekte svog prisustva na situacije koje opisuju.

Da biste pisali etnografski, morali ste prisustvovati događaju koji opisujete – etnografije se ne mogu pisati samo na osnovu istraživanja literature. Tema etnografskih istraživanja i knjiga može biti bilo koji dio ljudske stvarnosti i iskustva – od odijevanja, arhitekture, razmjene darova, preko muzike, zdravstva i medicine, ratnih sukoba, do prekomorskih plovidbi, granica, interneta, seksualnosti, i tako redom.

Etnografije često otvoreno govore o samom procesu istraživanja i nerijetko opisuju dolazak etnografa ili etnografkinje na scenu dešavanja. Etnografije se obično pišu nakon višegodišnjeg uranjanja u istraživani društveni kontekst.

Prevedeno i prilagođeno sa sajta: https://twp.duke.edu/uploads/assets/ethnography.pdf

Pogledajte dokumentarce o troje čuvenih, klasičnih etnografa:

Franc Boas

Margaret Mid

Edvard Evans-Pričard