Tag Archives: akademija

Muzej, pričanje priča i digitalni mediji

Ljetnja škola u Njemačkoj: Muzej, pričanje priča i digitalni mediji

1427999143

Rok za prijave: 12 jun. 2015.

Namijenjeno: osobama na master, postdiplomskim i doktorskim studijima, kao i mladim naučnicama i naučnicima (do 7 godina nakon odbrane doktorata) iz istorije, studija komunikacije, studija kulture, kao i dizajna i kompjuterskih nauka.

Mjesto i vrijeme: 13-19.09.2015. Museum Schloss Moyland, Njemačka

Opis

Heinrich-Heine-University Düsseldorf (Institut za istoriju umjetnosti), Rhine-Waal University of Applied Sciences u Kamp-Lintfortu (Fakultet za zaštitu životne sredine i energije), kao i Museum Schloss Moyland Foundation u Bedburg-Hau zajednički organizuju ljetnju školu o digitalnim medijima u umjetničkom obrazovanju. Upotreba socijalnih mreža i digitalnih medija za transfer znanja nudi nove mogućnosti za izlaganje i prezentacije umjetničkih kolekcija. Ljetnja škola želi da otvori novi, pionirski pristup ovim temama, tako što koristi pričanje priča kao metod za predstavljanje izazovnih radova širokoj publici.

Interdisciplinarni sastav ljetnje škole donosi impresivni opseg istraživanja. Specijalističke oblasti uključuju istoriju umjetnosti, medijske tehnologije i umjetničko obrazovanje, kao i informatiku i muzeologiju.

Osoblje muzeja, tehničko osoblje, edukatori i istoričari i istoričarke umjetnosti će u toku ljetnje škole, u međunarodnom okruženju, stupiti u kreativan i produktivan dijalog koji ima za cilj da inspiriše mlade naučnike i naučnice da upoznaju nove oblasti istraživanja.

Kriterijumi za odabir učesnika i učesnica:

– aktivno znanje engleskog ili njemačkog jezika, kao i barem pasivno znanje engleskog jezika

– snažno interesovanje za nove digitalne medije i inovativne tehnologije

– duboko interesovanje za umjetnost i kulturu, naročito za rad Jozefa Bejsa (Joseph Beuys)

– dobre sposobnosti za timski rad i iskustvo sa međunarodnom saradnjom

– entuzijazam za interdisciplinarni rad

– visoki stepen samoinicijativnosti i kreativnosti

Troškovi

Do 200EUR putnih troškova po osobi će biti refundirano (molimo vas uzmite u obzir da ćete morati da predate vaučere za troškove). Za učesnice i učesnike ljetnje škole će biti obezbijeđena besplatna hrana i smještaj u višekrevetnim sobama.

Kako se prijaviti?

Rok za slanje prijava je 12. jun 2015. godine. Prijava treba da sadrži:

– tabelarni CV

– motivaciono pismo (najviše 1 stranica)

Dokumenta u PDF formatu pošaljite elektronskom poštom na adresu: summerschool@hochschule-rhein-waal.de

Za više informacija, posjetite zvanični vebsajt ljetnje škole.

Regionalni etnološki i antropološki časopisi

Ovdje možete naći spisak regionalnih naučnih časopisa za etnologiju i antropologiju. Svi časopisi su otvorenog pristupa (open access). Javite nam za časopise koje smo propustili!

Anthropological Notebooks (Slovenija)

http://www.drustvo-antropologov.si/pregled_letnikov_eng.html

Antropologija (Srbija)

http://anthroserbia.org/Journals/Issues/2

EthnoAnthropoZoom (Makedonija)

http://www.iea.pmf.ukim.edu.mk/eng/etnoantropozum.html

Ethnologica Dalmatica (Hrvatska)

http://hrcak.srce.hr/ethnologica-dalmatica

Etnolog / Slovenski etnograf (Slovenija)

http://www.etno-muzej.si/publications

Etnološka istraživanja (Hrvatska)

http://hrcak.srce.hr/etnoloska-istrazivanja

Etnološka tribina (Hrvatska)

http://hrcak.srce.hr/etnoloska-tribina

Etnološko-antropološki problemi (Srbija)

http://anthroserbia.org/Journals/Issues/1

Etnološko-antropološke sveske (Srbija)

http://anthroserbia.org/Journals/Issues/4

Glasnik Etnografskog instituta SANU (Srbija)

http://www.etno-institut.co.rs/cir/gei/62_2.php

http://anthroserbia.org/Journals/Issues/6

Glasnik Etnografskog muzeja (Srbija)

http://etnografskimuzej.rs/rs/o-muzeju/izdavastvo/periodika/

http://anthroserbia.org/Journals/Issues/3

Glasnik Slovenskega etnološkega društva (Slovenija)

http://www.sed-drustvo.si/publikacije/glasnik-sed/glasniki

Glasnik Zemaljskog muzeja (Bosna i Hercegovina)

http://www.bosniafacts.info/downloads/elibrary/viewcategory/15-glasnik-zemaljskog-muzeja-bosne-i-hercegovine-1889-2009

Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku (Hrvatska)

http://hrcak.srce.hr/narodna-umjetnost

Sociološka luča (Crna Gora)

http://www.socioloskaluca.ac.me/

Studia ethnologica Croatica (Hrvatska)

http://hrcak.srce.hr/sec

index

Pogledajte i spisak etnoloških i antropoloških časopisa otvorenog pristupa (open access) na engleskom i drugim jezicima:

http://www.antropologi.info/links/Main/Journals

Drugi val, Novi val: SF-om protiv patrijarhata

piše:  

U kasnim 1960-ima spisateljice su prepoznale i počele iskorištavati revolucionarni potencijal znanstvene fantastike, koristeći je kao platformu za inovativne feminističke projekte, koji predstavljaju prvi nužan korak u započinjanju kulturne i društvene transformacije.

Uzevši u obzir njihovu ograničenu političku, ekonomsku i društvenu moć, kako piše Alessa Johns, feministkinje su upotrijebile određene kulturne modele, osobito umjetničke i književne reprezentacije, kao najprikladniji način za predstavljanje drugačije vizije budućnosti najširoj mogućoj publici. Stoga, ako, po uzoru na Judith Butler, „književni narativ shvatimo kao mjesto na kojem se događa teorija,“ vidjeti ćemo da feministička fikcija, baš poput teorije i kritičkog diskursa, može baciti novo svjetlo na određene aspekte ljudske svakodnevice koje uzimamo zdravo za gotovo te osporiti hegemonijske prikaze patrijarhalne kulture koja ne priznaje svoje ‘druge’.

Štoviše, i fikcija i znanstvena fantastika kasnih ’60-ih i ’70-ih bile su svojevrsna preteča teorijskog diskursa, predviđajući neke od ključnih tema kao što su rodne uloge, heteronormativnost ili androginija.

Mnogi teoretičari i kritičari ukazuju na činjenicu da književni tekstovi mogu pružiti maštovita rješenja stvarnih društvenih problema te da samim time sačinjavaju važan dio diskursa i rasprave o raspodjeli moći i društvenim odnosima. Kao prostor zamišljanja novih svjetova, alternativnih društvenih uređenja i drugačijih bića, SF može poslužiti kao plodno tlo za feministička promišljanja roda, seksualnosti, opresije, reprodukcije, patrijarhata, itd. Može se reći da moć fantastike/fantazije ne leži u činjenici da je suprotna od stvarnosti, već da je „dio artikulacije onoga što je moguće; ona nas vodi dalje od sadašnjeg i stvarnog u oblast mogućnosti. Fantazija nam omogućuje da sebe i druge zamislimo na potpuno drugačiji način“ (Butler).


Ursula K. Le Guin

Feminističke spisateljice počele su odbacivati mačizam i seksizam dotadašnjeg SF-a, osobito tzv. ere šunda, i to u kontekstu društvenih pokreta 1960-ih i drugog vala feminizma, koji je u SAD-u bio obilježen događajima kao što su pojava kontracepcijske pilule, objavljivanje knjige The Feminine Mystique Betty Friedan ili donošenje Zakona o jednakim plaćama. Vrata su se širom otvorila kada je riječ o eksperimentalnom pisanju, umjetničkom pisanju, rizičnijem pisanju, navodi Ursula Le Guin, „i, jasno, sve više žena se uključilo, infiltriralo, prodrlo u područje koje im dotada nije bilo namijenjeno“.

Djela tih autorica propitivala su društvenu nejednakost i istraživala nove koncepcije odnosa moći između žena i muškaraca kroz formu koja je, unatoč svojoj mizoginiji i upotrebi stereotipa, povijesno gledano bila marginalizirana u odnosu na visoku kulturu, baš poput doprinosa žena. Pamela Annas objašnjava:

„Iako su SF pisci često bili politički konzervativni, forma u kojoj su radili dijelila je s potlačenim skupinama specifičnu tehniku gledanja: dvostruki pogled. Za one koji su potlačeni, dvostruki pogled znači da svijet i sami sebe vidite kroz dva niza suprotstavljenih vrijednosti.“

Feminističke intervencije transformirale su žanr SF-a na nekoliko razina: osuđujući stereotipne prikaze ženskih (ali i muških) likova, te pokazujući da SF ne mora biti (samo) niskokvalitetna “zabavna” književnost prepuna klišeja.

Uvevši feminizam u žanr koji je bio poznat po isključivanju žena – i kao razrađenih likova i kao autorica – SF spisateljice su odbacile do tada dominantan stav da je tema SF-a – znanost i tehnologija – inherentno muško područje te su ukazale na niz orođenih suprotnosti na kojima se bazira znanost općenito (žensko = priroda / muško = znanost).

Taj novi pokret u SF-u, poznat kao Novi val, težio je povezivanju strategije ekstrapolacije, odnosno očuđivanja poznatog svijeta, i eksperimentalnog pristupa književnosti, odmičući se od „tvrdih“ (prirodnih) prema „mekim“ (društvenim) znanostima te stavljajući likove, a ne tehnologiju, u prvi plan. Autore/ice Novog vala, piše Le Guin, nisu više zanimale različite spravice ni veličina svemira ni zakoni robotike; njihova tema bio je ljudski subjekt – mi sami. Termin Novi val razvio se oko SF časopisa Novi svjetovi čiji je tadašnji urednik Michael Moorcock tražio da priče budu više književne i da se ostave dosadnih klišeja putovanja svemirom, prijetećih vanzemaljaca i svemirskih kauboja u korist ozbiljnijih tema koje istražuju dubinu ljudskog iskustva.

Najvažnija feministička djela tog perioda su Lijeva ruka tame (1969.) Ursule Le Guin, Ženski muškarac (1975.) Joanne Russ , Žena na rubu vremena (1976.) Marge Piercy te kratke priče Alice Bradley Sheldon (poznatije kao James Tiptree mlađi). Pomoću žanra SF-a, odnosno metafora koje on otvara, ove autorice uzele su sadašnji položaj žena u društvu te ga prikazale iz pomaknute perspektive kako bi ukazale na nejednakost i ograničavajuće rodne uloge. Primjerice, Le Guin prikazuje svijet u kojem ljudi imaju cikličku seksualnost i nisu rodno obilježeni; Russ suprotstavlja utopijski svijet bez muškaraca i distopijski svijet u kojem muškarci i žene neprekidno ratuju; Piercy piše o siromašnoj ženi, Amerikanki meksičkog podrijetla (odlična anticipacija intersekcionalnosti), koja se nalazi u psihijatrijskoj bolnici i tamo susreće androginu osobu iz budućnosti; a Tiptree se u jednoj od svojih kratkih priča bavi (ne)mogućnošću artikuliranja ženskog glasa u SF-u.


Alice Bradley Sheldon

U svojoj studiji Novog vala, teoretičar Peter Fitting donosi dobar pregled izmijenjenog pristupa i znanstvenoj i utopijskoj fikciji tog vremena. Te autorice i autore, navodi Fitting, zanimalo je zamišljanje svijeta u kojem nema izrabljivanja i kako promjena društvene strukture može pridonijeti ostvarivanju ravnopravnijeg i pravednijeg svijeta. „U rukama nove generacije pisaca [sic!], procvjetao je žanrovski potencijal tih formi da dočaraju drugačije svjetove i društva“, a navedeni romani „prikazuju ne-hijerarhijske i ne-opresivne društvene i seksualne odnose te uzorke ponašanja,“ „zamišljajući alternativnu budućnost izgrađenu na politici nade.“

Jedna od najvažnijih karakteristika Novog vala je prelazak sa sustavnih i planiranih utopija na „otvorenija i manje strogo definirana imaginarna društva u kojima je naglasak stavljen na oblike i teksture svakodnevnog života.“ Može se reći da u tim romanima društva nisu zamišljena kao statična, već fluidna i otvorena prema promjenama.

Osim toga, u njima ne susrećemo samo subverziju tradicionalnih rodnih uloga, već i „nove društvene modele koji se zasnivaju na ravnopravnosti spolova i alternativnim oblicima zajednica, ljubavnih odnosa i roditeljstva.“ U svrhu postizanja ravnopravnosti, primjerice, neke od autorica izmjestile su reproduktivnu funkciju s ženskih tijela, odnosno prikazale su društva u kojima majčinstvo i rađanje nisu isključiva domena žena.

Inovacije Novog vala najizraženije su u tri međusobno povezana područja. Kao prvo, u romanima često nailazimo na osnovne životne zajednice, obično komunalnog karaktera, koje služe kao alternativa nuklearnoj obitelji (koja je pak shvaćena kao glavna jedinica za reprodukciju patrijarhalnih odnosa). Kao drugo, rodni identiteti i podjela rada više se ne uzimaju zdravo za gotovo – svim stanovnicima dostupan je širok spektar aktivnosti i zanimanja, koja biraju prema vlastitom interesu, talentu i mogućnostima. Konačno, propituje se sama seksualnost, i to kao pokazatelj ispunjenja i zadovoljstva, ali i u odnosu prema heteronormativnosti i pokušajima ograničavanja njene funkcije na razmnožavanje.


Reference:
Judith Butler, Undoing Gender. Routledge, 2004.
Alessa Johns, “Feminism and Utopianism.” U The Cambridge Companion to Utopian Literature . Cambridge University Press, 2010.
Pamela Annas, “New Worlds, New Words: Androgyny in Feminist Science Fiction.” Science Fiction Studies, br. 5/2 (srpanj 1978.)
Peter Fitting, “So We All Became Mothers: New Roles for Men in Recent Utopian Fiction.” Science Fiction Studies, br. 12/2 (srpanj 1985.)

Preuzeto sa: http://www.voxfeminae.net/cunterview/kultura/item/7365-drugi-val-novi-val-sf-om-protiv-patrijarhata

Poziv za konferenciju “Savremene nativne stvarnosti”!

Savremene nativne stvarnosti

Poziv za konferenciju

Pozivamo naučnice i naučnike da nam se pridruže na međunarodnoj konferenciji „Savremene nativne stvarnosti“ koja će biti organizovana na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Univerzitet Crne Gore, 25-27. juna 2015. godine.

Budući da „stvarnosti“ možemo razumjeti kao „osobine i okolnosti koje oblikuju nečiju perspektivu“, radovi mogu doći iz širokog spektra disciplina, uključujući studije kulture i etničke studije, filozofiju, sociologiju, antropologiju, istoriju, vizuelne umjetnosti, književnost, lingvistiku i studije obrazovanja. Pod „savremenim“ podrazumijevamo isključivo fenomene povezane sa nativnim zajednicama nakon prelaska u 21. vijek. Nadamo se da će naučnice i naučnici iz najrazličitijih disciplina sopstvena istraživanja lako moći da uklope u ovu temu.

Želimo da stvorimo upečatljiv mozaik radova, te u obzir mogu doći performansi, predstave, pričanje priča, projekcije vizuelnog materijala, izložbe, kao i poster sesije. Očekujemo učešće nekoliko priznatih naučnika i naučnica i filmskih stvaralaca iz Kanade i SADa, te planiramo događaj na kome bi se umjetnici i naučnice mogli sresti i privremeno zajednički razvijati ideje.

Konferenciju će otvoriti dr Timoti Petete sa University of Central Oklahoma, Edmond, OK, USA, predavanjem Nativna retorika i novi mediji.

Prijava treba da sadrži:

  • apstrakt dužine do 250 riječi (u word formatu)
  • do 10 ključnih riječi
  • biografsku crticu

Prijave treba poslati do 03.04.2015. na adresu dr Marije Krivokapić (marija13a@gmail.com) ili dr Sanje Runtić (sruntic@ffos.hr)

Participacija za konferenciju je 70EUR za predavačko osoblje i 50EUR za studente i studentkinje. Participacija uključuje konferencijski materijal, zbirku apstrakata, konferencijsku večeru, konferencijsku ekskurziju, osvježenje, kao i CD nastupa i zbornik konferencijskih izlaganja.

Participaciju treba platiti do 01. maja 2015. godine. Detalji o bankovnom računu će biti poslati učesnicama i učesnicima nakon roka za registraciju.

Organizacioni odbor:

  • Neil Diamond
  • Dr. Marija Krivokapić
  • Dr. Timothy Petete
  • Dr. Sanja Runtić

Akademski odbor:

  • Dr. Janko Andrijašević, University of Montenegro
  • Dr. Jeanine Belgodere, University of Le Havre, France
  • Dr. Carla Comellini, University of Bologna, Italy
  • Dr. Marija Krivokapić, University of Montenegro
  • Dr. Vesna Lopičić, University of Niš, Serbia
  • Dr. Aleksandra Nikčević-Batrićević, University of Montenegro
  • Dr. Timothy Petete, University of Central Oklahoma, USA
  • Dr. Sanja Runtić, University of Osijek, Croatia

Za više informacija, idite na sajt konferencije: http://www.web.ffos.hr/cir/

glavni_header_en

Contemporary Indigenous Realities

Call for Papers

We invite scholars to join us at the international conference Contemporary Indigenous Realities to be held at the Faculty of Philosophy, Nikšić, University of Montenegro, on June 25-27, 2015.

“Realities,” being “attributes and circumstances that shape one’s perspective,” invite contributions from a variety of disciplines including cultural and ethnic studies, philosophy, sociology, anthropology, history, arts, literature, linguistics, and education. By “contemporary” we mean exclusively turn of the twenty-first century phenomena related to indigenous peoples. We hope that scholars working within this broad range of fields should be able to easily tailor their current research around this topic.

We are interested in creating a vivid mosaic of contributions that would also involve performances, story-telling events, screenings, exhibitions, and poster sessions. We anticipate participation of several renowned scholars and filmmakers from Canada and the USA and are working towards an event at which scholars and artists would meet and temporarily work together towards new ideas.

Dr. Timothy Petete from the University of Central Oklahoma, Edmond, OK, USA, will open the conference addressing Indigenous Rhetorics and New Media.

Abstracts containing up to 250 words (in Word format), up to 10 keywords, and a bio sketch, should be sent by April 3, 2015 to either Dr. Marija Krivokapić at marija13a@gmail.com or Dr. Sanja Runtić at sruntic@ffos.hr.

The conference fee is 70.00 euros for teachers and 50.00 euros for students. It includes conference material with the book of abstracts, conference dinner, conference excursion, refreshments, a CD of performances, and the book of proceedings. The conference fee is to be paid by May 1, 2015. The bank account details will be sent to the authors after the registration deadline.

  • For the Organizing Committee
    Neil Diamond
    Dr. Marija Krivokapić
    Dr. Timothy Petete
    Dr. Sanja Runtić
  • For the Academic Committee
  • Dr. Janko Andrijašević, University of Montenegro
    Dr. Jeanine Belgodere, University of Le Havre, France
    Dr. Carla Comellini, University of Bologna, Italy
    Dr. Marija Krivokapić, University of Montenegro
    Dr. Vesna Lopičić, University of Niš, Serbia
    Dr. Aleksandra Nikčević-Batrićević, University of Montenegro
    Dr. Timothy Petete, University of Central Oklahoma, USA
    Dr. Sanja Runtić, University of Osijek, Croatia

For more information visit: http://www.web.ffos.hr/cir/

Da li muzeji mogu da se igraju? Pohađajte vebinar organizovan u Bolonji

Prenosimo vam informaciju o seminaru “Da li muzeji mogu da se igraju?”, koji će biti održan 6. marta 2015. godine u Bolonji, Italija. Seminar će biti besplatno dostupan preko interneta (biće organizovan kao tzv. webinar).

csm_CMP_Header_8c81fe5523

Muzeji su često percipirani kao ozbiljna, grandiozna i zastarjela mjesta. Polazeći od takvog utiska, naš kongres će razmatrati pitanje – da li se muzeji mogu igrati? – i istražiće veze koje mogu biti stvorene između muzeja i igre.

Kongres će biti uživo strimovan preko interneta na adresi: http://videocenter.lepida.it

Učešće je besplatno, a registracija nije neophodna.

Program:

Prva sesija: 9-13h

Roberto Farné, University of Bologna

Annemies Broekgaarden, Rijksmuseum (Amsterdam, The Netherlands)

Almut Grüner, Freilichtmuseum (openair museum) Neuhausen (Neuhausen, Germany)

Flavio Tuliozi, Italiantoy/Calembour design

Margherita Sani, Instituto Beni Culturali and NEMO network (Italy)

Druga sesija: 14-17h

Ute Marxreiter, research assistant, Education, Outreach, Visitor Services, General Directorate Staatliche Museen zu Berlin – Preußischer Kulturbesitz (Berlin, Germany)

Léontine Meijer-van Mensch, Museum of European Cultures (Berlin, Germany)

Francesco Zurlo, Politecnico di Milano (Milan, Italy)

Davide Baruzzi and Rosanna Spanò, BAM! Strategie Culturali

Prilagođeno sa adrese: http://www.ne-mo.org/our-actions/actions-for-museum-professionals/webinars/webinar-can-museums-play-150306.html#c1858

Šta čini stvari etnografskim?

U ovom postu pročitajte kako možete prepoznati etnografski tekst, šta sačinjava etnografiju kao poseban žanr i kako se značenje etnografskog realizma promijenilo u posljednjih trideset godina.

Šta čini stvari etnografskim?

Kerol MekGrahan

 

Kako znate da čitate etnografiju? Šta čini knjigu ili članak etnografskim? Prošlog semestra predavala sam nov dodiplomski kurs pod imenom „Čitati etnografiju“ u kome sam svojim studentima i studentkinjama postavljala ovakva pitanja, kako bismo zajednički procijenili specifičnost i sadržaj etnografskog znanja. Prvi izazov sa kojim smo se susreli bio je da odredimo šta znači pojam „etnografski“. Šta su osobine koje neki naučni rad čine etnografskim, a ne samo deskriptivnim ili antropološkim?

Etimološki, riječ „etnografski“ potiče od riječi etnografija. Slijedeći svoje grčke korijene, etnografija se odnosi na pisanje ljudi, društva, kulture: ethnos znači „narod/ljudi“ a grapho znači „pisati“. Kao imenica, etnografija nije više ograničena samo na pisanje. Često se koristi da označi vrstu istraživanja. Antropolozi kao i ne-antropolozi govore kako „rade etnografiju“, koristeći ovaj pojam kao skraćenicu za terensko istraživanje, govoreći „etnografija“, kada misle na etnografsko istraživanje. Pod etnografskim istraživanjem podrazumijevamo uvijek promjenljiv malinovskijevski program po kome obično jedan usamljen etnograf ili etnografkinja borave na terenu vršeći posmatranje sa učestvovanjem, živjeći sa zajednicom koju istražuju i ispitujući ritmove, logike i komplikacije onog načina života koji vode ljudi u tom mjestu, ili pak različiti ljudi u različitim mjestima. Ali čak i u svojoj snažnoj metodološkoj verziji, etnografija se ne tiče samo metode. (Etnografija sasvim sigurno ne znači da istraživač samo gleda, ili intervjuiše nekoga ili da okuplja fokus grupu, kao što se ponekad misli) Pojmovi „etnografija“ i „etnografski“ odnose se na metod i teoriju i materijalni objekat (knjigu), kao i na mjesto u svijetu.

Kao što Šeri Ortner piše u svojoj knjizi iz 2006. godine, Anthropology and Social Theory, etnografija je:

„uvijek značila pokušaj da se razumije drugi životni svijet, pri čemu istraživač ili istraživačica koristi sebe – koliko je god moguće – kao instrument saznavanja.“

Istraživati i pisati etnografski je praksa utemeljena u iskustvu i tijelu. U klasičnoj formulaciji Kliforda Gerca, mi u disciplini očekujemo da se etnografija sastoji od „gustog opisa“. To šta tačno podrazumijeva gusti opis mijenjalo se kroz decenije i u zavisnosti od teorijskih i metodoloških opredjeljenja, ali jedna stvar koja je ostala konstantna je posvijećenost realizmu. Bilo da uzme formu ne-fikcije ili fikcije, proze ili poezije, etnografija je realističan žanr.

Na predavanjima, pratili smo etnografsko tako što smo čitali i poredili šest različitih savremenih etnografija o različitim dijelovima svijeta, pri čemu su ih sve napisali američki antropolozi. (Uzmimo u obzir da je ovo bio dodiplomski kurs, na master ili doktorskim kursevima možete raditi različite stvari sa periodima i nacionalnim naukama). Tih šest etnografija su:

Kit Baso: „Mudrost sjedi u mjestima: pejzaž i jezik kod zapadnih Apača“,

Kristen Godsi: „Izgubljeni u tranziciji: etnografije svakodnevnog života nakon komunizma“,

Dona Goldštajn: „Smijeh koji nije na mjestu: rasa, klasa, nasilje i seksualnost u favelama Ria“,

Deni Hofman: „Mašine rata: mladi muškarci i nasilje u Sijera Leoneu i Liberiji“,

Mandana Limber: „U vrijeme nafte: pobožnost, sjećanje i društveni život u omanskom gradu“,

kao i moja knjiga „Uhapšene istorije: Tibet, CIA i sjećanja na zaboravljeni rat“

Prije čitanja etnografija, čitali smo i razgovarali o trendovima i promjenama u etnografskom pisanju u antropologiji. Ključni tekst za nastavu je bio „Etnografije kao tekstovi“, Džordža Markusa i Dika Kušmana, objavljen 1982. godine u Annual Review of Anthropology, u kome autori daju pregled stanja etnografskog pisanja nakon Gercove knjige „Tumačenje kultura“, koja je promijenila disciplinu. Markus i Kušman identifikuju devet stvari koje karakterišu etnografsko realistično pisanje:

  1. narativna struktura je organizovana tematski, hronološki, ili problemski;
  2. etnografski glas u tekstu je neprimjetan;
  3. koristi se „narod“ kao zajednički imenitelj, ne spominju se pojedinačni karakteri;
  4. zasniva se na etnografskim podacima dobijenim u toku terenskog istraživanja;
  5. fokus je stavljen na svakodnevne situacije, na ono što etnografi vide kao spajanje interpretativnih i realističkih ciljeva;
  6. istaknuta je nativna tačka gledišta;
  7. za svaku generalizaciju dat je dovoljan kontekst i opisane su specifičnosti;
  8. korišćen je disciplinarni žargon, čime se signalizira antropološka naučnost; i
  9. ponuđene su kontekstualne egzegeze nativnih koncepata i diskursa.

Ova lista je napravljena prije trideset godina. Neki njeni dijelovi su izdržali test vremena, ali kako bi ovakva lista mogla izgledati ako bismo je pravili danas, 2012. godine?

Dok su moji studenti i studentkinje tokom semestra čitali gore spomenute etnografije, analizirali smo svaku u odnosu na listu koju su sastavili Markus i Kušman, procjenjujući kako etnografije tako i listu. Na kraju kursa, zajednički smo generisali našu sopstvenu listu. Naša lista takođe navodi devet karakteristika koje danas čine nešto etnografskim:

  1. postoji antropološka svrha, vidljiva u istraživačkom pitanju i argumentu;
  2. ipak, ta opšta antropološka svrha je u dijalogu sa pitanjima od lokalnog značaja;
  3. postoji pokušaj da se artikuliše nativna tačka gledišta;
  4. fokus je stavljen na etnografske stvarnosti, na život onako kako je življen, na svakodnevni život i uobičajeno vrijeme, a ne samo na vrijeme vanrednih okolnosti;
  5. ljudi su predstavljeni kao osobe sa ličnim imenima, a ne kao kategorije;
  6. jasno je istaknuta proizvodnja etnografskog znanja, odnosno objašnjeno je kako je došlo do toga da antropološkinja zna ono što zna;
  7. postoji dovoljan opis konteksta i zaleđa u smislu književnosti, istorije, teorije, itd.
  8. jasno je opisana etnografova veza sa zajednicom o kojoj piše, kao i način na koji je stekao povjerenje ljudi o kojima piše, kako su izgrađene veze bliskosti i brige; i
  9. jasan je naučni kredibilitet autora, čitateljsko povjerenje u njegove stručne kvalifikacije.

Moje studentkinje i studenti su tri stvari koje se ne nalaze na listi Markusa i Kušmana smatrali ključnim za pisanje uspješne etnografije. U pitanju su:

  • Transparentnost etnografkinje kao istraživačice; ne samo u smislu dragovoljne samo-refleksivnosti, već kao jasno i direktno prenešeno objašnjenje načina na koje je znanje akumulirano u toku istraživanja, kao i veze etnografkinje sa zajednicom koju je proučavala;
  • Ljudi su prisutni u tekstu kao ličnosti koje čitatelji upoznaju, kao stvarni ljudi koji su ono što jesu;
  • Jasna demonstracija značaja istraživane teme – ne samo za antropologiju, već za ljude u proučavanoj zajednici.

Za moje studentkinje i studente, ovo su bile najvažnije odlike savremenog etnografskog realizma. Ovo su stvari neophodne da se etnografsko učini gustim, te stoga i stvarnim i vjerodostojnim.

index

Izvor: http://savageminds.org/2012/05/31/what-makes-something-ethnographic/

Poziv za učestvovanje na sedmom međunarodnom festivalu etnografskog filma, ETNOFILm, Rovinj

ETNOFILm, sedmi međunarodni festival etnografskog filma, biće održan u Rovinju od 23. do 25. aprila 2015. godine.

Festival predstavlja platformu promocije vizuelne antropologije koja podstiče produkciju etnografskih filmova u usko disciplinarnom smislu te riječi (filmova čiji su autori i autorke školovani etnolozi/antropolozi), kao i afirmiše izvan-disciplinarne dokumentarne filmove koji razvijaju heterogenost pristupa etnografiji i vizuelnoj antropologiji.

Etnografski muzej Istre i tim ETNOFILma su objavili poziv za volontere. Rok za prijave je 25. februar 2015. godine, a obrazac možete naći ovdje.

Refleksije o uređivanju naučnog časopisa: iskustva sa časopisom Nationalities Papers

Pročitajte blog Florijana Bibera o uređivanju akademskih časopisa na engleskom jeziku:

Proizvodnja naučnih časopisa je i profesionalni i volonterski poduhvat. Svaki naučni časopis je drugačiji, ali Nationalities Papers, poput većine časopisa, ne plaća uredništvu ništa za vođenje časopisa. Ja sam imao budžet koji je dozvoljavao da se odvoji honorar za uredničke asistente, kao i da se posjeti par konferencija na kojima je časopis trebalo predstaviti. Naravno, veliki dio čitavog poduhvata se ne plaća. Članovi i članice redakcije koji povremeno pružaju savjete i recenzije nisu plaćeni; nisu plaćeni ni recenzenti i recenzentkinje (iako smo im mogli ponuditi vaučere za 30% popusta za knjige). Časopisi su profesionalni po načinu na koji su pripremani i prodavani i, naravno, svi mi u timu časopisa ulažemo našu profesionalnu energiju i reputaciju u cio proces. Zasigurno ću ovo imati na umu kada u budućnosti budem slao naučne radove, ukoliko recenzija kasni ili nešto drugo ne ide onoliko glatko koliko bih ja želio. Kako bi se osiguralo da novi broj izlazi na svaka dva mjeseca, te da ima 6 do 8 zanimljivih i raznovrsnih naučnih radova, često sopstveni istraživački rad mora da ostane u zaleđu.

Prethodnih godina, imao sam zadovoljstvo da učestvujem u nizu radionica o tome kako objaviti naučne radove, zajedno sa uredništvom časopisa Ethnopolitics, Slavic Review, East European Politics, Europe-Asia Studies i drugih. Naša iskustva su bila iznenađujuće slična, kao što su bila i pitanja koja su postavljali zainteresovani naučnici i naučnice.

Jedan od velikih kamena spoticanja u cijelom poduhvatu je proces recenzure: iscrpljujući je kako za autora ili autorku rada, tako i za uredništvo. Autora ili autorku brinu oštri komentari i možda neka nepravedna kritika. Kao urednik, ja sam bio zabrinut oko nalaženja recenzenata i recenzentkinja, kao i oko dobijanja dobre rezencije u zadovoljavajućem vremenskom periodu (naše prosječno vrijeme između slanja rada i uredničke odluke je bilo malo duže od dva mjeseca). Opet, recenzenti i recenzentkinje nisu plaćeni i, kao i svi koji se bave naukom, često su zauzeti predavanjima, ocjenjivanjem, mentorstvom, istraživanjem, pisanjem aplikacija za istraživačke grantove, kao i možda pisanjem sopstvenog istraživanja. Stoga, ne iznenađuje to što je često teško naći naučnike i naučnice koji su voljni da se posvijete recenziji na određenu temu.

Vidio sam članke kod kojih je prva osoba od koje je traženo da napiše recenziju odgovorila tek nakon više nedjelja, druga je prihvatila da napiše recenziju, ali je nikad nije poslala, treća je prihvatila, ali onda odustala zbog manjka vremena i više od deset osoba je kontaktirano za recenziju samo jednog rada. Kad uzmemo u obzir da je oko 100 radova godišnje slato u časopis, lako možemo ocijeniti skalu čitavog poduhvata (na svu sreću, često su prve kontaktirane osobe prihvatale da pišu recenziju).

Međutim, dosta autora i autorki vjeruje kako kašnjenje recenzije ima neke veze sa ocjenom rada i da će prosto dobiti negativan odgovor. Naravno, ako se recenzenti međusobno ne slažu (a ovo se dešavalo iznenađujuće često – da jedan recenzent preporučuje rad za objavljivanje uz samo manje izmjene ili čak bez izmjena, a da drugi preporučuje da rad bude automatski odbijen), treća recenzija pomaže u donošenju odluke. Često, proces recenzure nalikuje demokratiji u čuvenoj Čerčilovoj izjavi „Demokratija je najgori oblik vladavine, osim svih drugih koji su bili isprobani s vremena na vrijeme“.

Iako bi bilo dobro razmisliti o tome kako se najbolje poigrati sa cijelim procesom (na primjer, tako što bi barem neke od recenzija bile javno dostupne), cjelokupna njegova priroda osigurava da doktorant ili doktorantkinja na malom koledžu i redovni univerzitetski profesor ili profesorica imaju istu fer šansu da objave svoje istraživanje (a vidio sam situacije u kojima su recenzenti prihvatili radove ovih prvih, a odbili radove ovih drugih).

phd050305s

Ilustracija preuzeta sa: http://www.phdcomics.com/comics/archive.php?comicid=581

Završna bilješka o otvorenom pristupu: debata o otvorenom pristupu je posljednjih mjeseci bila pogurana, na prvi pogled ishitrenim, zahtjevom da istraživanje u Ujedinjenom kraljevstvu koje finansira Vlada (čini se nejasnim šta to tačno znači) bude objavljeno u publikacijama koje imaju otvoren pristup, za koje komercijalni izdavači mogu tražiti (visoku) nadoknadu koju mogu pokriti univerziteti i/ili tijela koja su davaoci grantova. Javlja se opasnost da bi to moglo dovesti do raznih vrsta izopačenja procesa objavljivanja, koji mogu osnažiti hijerarhije među univerzitetima i unutar profesije. Nakon iskustva uređivanja časopisa koji objavljuje komercijalni izdavač i prethodnog iskustva sa onlajn časopisom, ubijeđen sam da postoje dobre strane oba modela. Časopisi koji daju otvoren pristup, koji su besplatni i za autorke i autore i za čitateljstvo, predstavljaju dobar model za časopise u budućnosti, budući da štampana izdanja časopisa nisu više neophodna čime su pali troškovi proizvodnje. Mada još uvijek postoji čudan efekat nasljedja, po kome autori i autorke preferiraju da objavljuju svoje radove u časopisima koji imaju i štampano izdanje, dok niko (osim možda osobe koja je napisala članak) više ne traži da čita štampano izdanje.

Kao rezultat, časopisi otvorenog pristupa koji su finansirani od strane univerziteta ili tijela koja daju grantove, zaslužuju više mjesta u akademiji, naročito kao mjesto za istraživanja koja su podržana kroz vladine grantove. Međutim, takođe smatram da postoji i mjesto za komercijalne publikacije koje su objavljene uz mrežu podrške komercijalnog izdavača. Iako smatram da su pretplate trenutno previsoke (i otvoreni pristup može pomoći da budu niže), zaboravlja se u debatama da izdavači nisu jedini koji imaju koristi od ovoga. Zapravo, Udruženje za proučavanje nacionalnosti (the Association for the Study of Nationalities, ASN) koje izdaje časopis, koristi prihod od časopisa za organizacije sjajnog godišnjeg kongresa u Nju Jorku.

Na kraju, par ključnih tačaka koje sam predstavljao na radionicama „kako objaviti naučni rad“:

  • Kada napišete prvu ruku teksta, prepravite je i dajte je prijatelju ili prijateljici da pročitaju
  • Nikada ne šaljite isti rad u dva časopisa istovremeno (to se jednom desilo, i Nationalities Papers i drugi časopis su odbili rad)
  • Nemojte plagirati (time možete uništiti svoju karijeru i reputaciju)
  • Budite strpljivi sa recenzijama
  • Nikada ne odgovarajte odmah na negativne recenzije (uvijek sačekajte sjutra, prespavajte). Ne samo što ćete time uredništvo učiniti manje nesrećnim, već povećavate šanse da ostane u dobrim odnosima sa časopisom.
  • Nemojte kriviti uredništvo ili slati uvrijedljive mejlove (to ne pomaže, vjerujte mi)
  • Velika većina radova zahtijeva revizije (često krupne revizije, ovo nije izuzetak, već pravilo)
  • Nemojte biti obeshrabreni, već revidirajte svoj rad (za veliku većinu radova koji budu poslati ali nikada objavljeni, odgovorni su autori i autorke koji ne pošalju revidiran članak natrag uredništvu).
  • Nemojte samo misliti o tome kako da objavite svoj rad, već i na to kako da budete čitani i citirani. Samo objavljivanje ne znači nužno i puno čitateljstva, uzevši u obzir količinu savremene akademske produkcije.

Izvor: https://fbieber.wordpress.com/2013/04/29/reflections-on-editing-a-journal-experiences-with-nationalities-papers/

Novogodišnji nagradni konkurs izdavačke kuće XX vek za najbolji prikaz knjige!

 logo

Pozivamo čitaoce Biblioteke XX vek da učestvuju u novogodišnjem konkursu za nagradu za najbolji prikaz nekog našeg izdanja. Pravo učešća imaju svi naši čitaoci, bez ikakvih ograničenja.

Prikaz može da govori o bilo kojoj knjizi Biblioteke XX vek, sem knjiga urednika Biblioteke (sukob interesa!), objavljenoj u toku poslednjih pet godina, dakle o knjizi koja kao godinu izdanja ima 2009. ili neku kasniju godinu.

Tekst prikaza može da bude na srpskohrvatskom, bosanskom, hrvatskom, srpskom, crnogorskom ili engleskom jeziku. Treba da ima najmanje 2000 a najviše 4000 karaktera, da bude potpisan imenom i prezimenom autora  i da sadrži podatke o njegovoj e-adresi i broju telefona.

Prikaz treba  poslati u elektronskom obliku na adresu kontakt@bibliotekaxxvek.com  najkasnije do ponedeljka 22. decembra. Prispele prikaze pregledaće i oceniti žiri u sastavu  Erik Gordi (London), Katarina Luketić (Zagreb), Ružica Marjanović (Užice) i Milan Vlajčić (Beograd).

Pored prve nagrade  (10 knjiga Biblioteke XX vek po izboru nagrađenog autora prikaza), biće dodeljene i druga (5 knjiga) i treća nagrada (3 knjige), a svi učesnici konkursa dobiće po jednu knjigu po izboru.

Rezultati konkursa biće saopšteni najkasnije do ponedeljka 29. decembra.

Preuzeto sa: http://www.bibliotekaxxvek.com/novogodisnji-nagradni-konkurs/

Kojim “naučnim” časopisima ne treba vjerovati?

Donosimo vam listu predatorskih inostranih časopisa u kojima ne treba da objavljujete svoje naučne radove, ako vam je stalo ne samo do akademskog ugleda, već i do zdravog razuma. Postoji niz časopisa koji kontaktiraju autore i autorke i – za određenu, ne malu, cijenu – objavljuju bilo šta. Bukvalno bilo šta.

Ne samo što vaš rad u ovim časopisima neće proći kroz proces recenzije, već vjerovatno ga niko neće ni pogledati. O tome kako je Mardž Simpson uspjela da objavi rad u jednom ovakvom časopisu pročitajte ovdje.

Na osnovu čega možete prepoznati predatorski časopis:

– Predstavnici časopisa (vrlo često neimenovani “urednički tim”) kontaktiraju vas. Mogućnost da uredništvo kvalitetnog časopisa ima vremena da traži moguće autore i autorke je ravna nuli.

– U pozivu da pošaljete svoj rad baš njihovom časopisu, naznačeno je da postoji cijena koju svaki autor ili autorka treba da plati. Ili, kasnije, nakon što ste rad već poslali, dobijate račun.

– U pitanju je časopis baziran u nekoj od zapadnih zemalja, a zapravo predstavlja “izdavača taštine” (vanity press) za naučnike i naučnice iz ostatka svijeta, koji se održava tako što naplaćuje publikovanje.

– Proces recenzure ne postoji ili nije temeljan. Praktično je nemoguće da rad bude publikovan u izistinski dobrom naučnom časopisu bez ijednog vraćanja autoru ili autorki na doradu.

– Nije jasno ko je urednik, odnosno urednica, niti ko sačinjava redakciju časopisa.

Preuzeto sa: Scholarly Open Access