Tag Archives: prevodi

“svjetska književnost”, etnografija i politika

Pročitajte etnografsku analizu proizvodnje “svjetske književnosti”:

Andrea Pisac. 2012. Književnost velikih i sociologija malih nacija. Etnološka tribina 35(42): 169-186. link

 

Apstrakt:

Ovaj se rad bavi književnicima kao kulturnim posrednicima u kontekstu svjetske književnosti. Vinjete s književnih događaja pokazuju da je ono što se danas podrazumijeva pod svjetskom književnošću fikcija iz zemalja Trećeg svijeta prevedena na engleski jezik, koju uglavnom pišu emigrantski pisci, a konzumiraju metropolski čitatelji koji ih doživljavaju kao etnografije nepoznatih mjesta. Autori se na sceni svjetske književnosti pojavljuju kao predstavnici svoje “kulture kao cjeline”. Jedini je način da dobiju potvrdu u prijevodu na engleski jezik ako napišu sociologiju svoje “kulture”, podržavajući fiksne, nazadne i romantičarske slike te kulture kroz guste opise njezinog etnosa.

 

Odlomak:

‘Ono što se u međunarodnim krugovima književnih stručnjaka naziva svjetskom književnošću stoga je književnost malih nacija dostupna u engleskom prijevodu. Ona je često djelo egzilanata, migranata ili na druge načine izmještenih pisaca – kulturnih posrednika – koji “govore dominantnim jezikom” i daju uvid u svoju “kulturu”. Djela svjetske književnosti koja se na taj način pišu, plasiraju i čitaju danas se većinom čitaju kao etnografije mjestâ kojima metropolski čitatelji žele pristupiti. Smatraju se autentičnim prikazima tuđosti. U tom komunikacijskom procesu njihovi se čitatelji istovremeno obrazuju o raznim “kulturnim” razlikama, ali i određuju kao politički liberalni. Djela svjetske književnosti prema tome se u estetskom smislu cijene samo ako su prilagođena dominantnoj metropolskoj poetici. U političkom smislu ta djela prikrivaju tragove nasilja i borbe za vlast koja se odvija unutar literarne geopolitike svijeta.

Na festivalu World Voices moje je petogodišnje iskustvo na međunarodnoj književnoj sceni kulminiralo kad sam shvatila sljedeće: postoji pozornica i zbivanja iza pozornice. Ne mislim to samo doslovno, iako je i to dio metafore.

Stvarala se i mobilizirala određena retorika o svjetskoj književnosti, koja često nije bila u skladu s onime što se uistinu zbivalo. Publici su se slale tri glavne poruke: 1) svi smo mi dio velike, raznolike i sretne Obitelji čovječanstva, koja prihvaća sve ljude diljem svijeta; 2) književnost, kao čist i isključivo estetski poduhvat, neovisan o utilitarizmu i trgovini, govori univerzalnim ljudskim jezikom dostupnim svakome; 3) budući da “književnost ne poznaje granice” (slogan PEN-a) i bori se protiv nacionalizama, pisci migranti i egzilanti su oni koji imaju moć srušiti takve destruktivne sile: tj. drugost je mjesto političke moći.

Stoga, iako se promovira kao ravnopravno bratstvo književnih glasova, svjetska književnost obuhvaća opus nezapadnjačkog porijekla dostupan na engleskom jeziku. Zbog toga je izbor i raspon autora koji su sudjelovali na festivalu World Voices odražavao specifičnu književnu geopolitiku (vidi u nastavku). Nadalje, glasovi nisu bili slučajni “autentični” zvukovi književnosti, već su određenim autorima bili dodijeljeni kao ozbiljne funkcije: oni iz malih nacija ondje su bili kako bi predstavljali svoju “kulturu”, iako je većina njih zapravo bila izmještena iz “domova” koje su predstavljali. Čini se da je otvaranje prozora u njihovu “kulturu” kroz književni rad postalo njihovom ulaznicom u svjetsku književnost. U tom su smislu univerzalnost tema ili estetska neangažiranost bili rezervirani za zapadnjačke pisce, što su pokazali i razni događaji na festivalu.

Književnost malih nacija se međutim uglavnom smatra etnografskim, poučnim i egzotičnim tekstom koji daje bogat kontekst kulturnih specifičnosti i neobičnosti: što je egzotičniji, bizarniji i neobičniji – to bolje. No traži se samo određeni tip egzotike koji se lako može prilagoditi dominantnoj kulturi i poetičkim kodovima. Takvim čitanjem književnosti malih nacija smještaju se u specifičan zemljopisni i vremenski kontekst – uskraćuje im se univerzalnost. Budući da su pretvorene u objekt književnog “osvajanja” – literarno Drugo – gube se njihove kulturne specifičnosti. Ono što preostaje je dekontekstualiziran i komodificiran tekst na engleskome kao prozor u svijet. Pisanje sociologije malih naroda, Igor mi je rekao, jedini je način na koji strani autor iz male zemlje ima priliku da bude preveden na engleski jezik.

Dosad opisane čitateljske i marketinške prakse svjetske književnosti srpski autor Igor Marojević naziva sociologijom malih nacija. Kad Marojević govori o literarnoj geopolitici, izražava veliku ironiju i razočaranje. Budući da je pet godina živio u Španjolskoj, imao je priliku upoznati zapadnjački stil izdavaštva u kojem je služio kao “balkanski prototip”. Umorivši se od “pisanja za druge ljude i činjenice da je uvijek morao znati što oni žele”, vratio se u Beograd. Godine 2007. objavio je pomalo radikalan roman Šnit. Radnja ovog polupovijesnog prikaza života u hrvatskoj fašističkoj državi (NDH) odvija se u Zemunu, u današnjoj Srbiji. Dodatni naboj temi daje Hugo Boss kao sporedni lik. Bossu se pripisuje dizajn izvorne SS uniforme: temeljito istražena, ali na Zapadu malo poznata činjenica. Na temelju svog britanskog književnog iskustva predložila sam Marojevićev roman nekolicini izdavača, očekujući da ću naići na veliki interes. Prevarila sam se. Šest izdavača s kojima sam ranije usko surađivala ignoriralo je moj prijedlog. Jedini izdavač koji mi je odgovorio rekao mi je da je “Igorov književni stil suviše eksperimentalan i rascjepkan”. Također je kazao da “usprkos tome što je Hugo Boss izvrstan senzacionalistički element u djelu, knjiga bi, da bi bila uspješna, trebala biti o njemu, a ne o Hrvatima, Srbima i Nijemcima”. Prema njegovu mišljenju, “previše bi bilo očekivati” da će prosječni čitatelj toliko dobro poznavati povijest bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu da bi znao cijeniti senzacionalnu pojavu Huga Bossa ili politički subverzivnu snagu romana. A kao post scriptum postavio je neizbježno pitanje: “je li autor imao problema s vlastima – je li bio izložen cenzuri, zatvorskoj kazni, javnoj poruzi?” Odgovorila sam da (ne)srećom nije. “A je li imao problemima s Pravoslavnom crkvom – to bi bilo zanimljivo?” Opet sam odgovorila da nije. Izdavač mi je tada, ispričavajući se, rekao da ne može preuzeti izdavanje knjige iako on osobno “poznajući donekle tu regiju, zna cijeniti njezin potencijal”.’

Advertisements

Objavili smo novu knjigu!

Našu novu knjigu “Preko granice. Pet priča” možete besplatno čitati na našem sajtu: http://aquamarinepress.com/preko%20granice.html

KORICE P GRANICE b

Ova zbirka priča predstavlja prevod naučno-fantastičnih i/ili utopijskih priča: Gertruda Barouz Benet „Prijateljsko ostrvo“, Edvard Morgan Forster „Mašina se zaustavlja“, Begum Rukija Šekhavat Hosein „Sultanin san“, Kler Vinger Haris „Sudbina Posejdonije“, Ursula le Gvin „Oni koji odlaze iz Omelasa“.

Prevodioci su Matea Grgurinović, Hajdo Muamer i MasterYoda, a dizajn i prelom knjige je uradila Suzana Pajović. Prevođenje knjige je pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore.

Vijest o knjizi možete naći i na:

http://www.pobjeda.net/protected/listalica/2015-10-10/#18  (strana 18)
032552a5a964bba884b41fff97f9109cdbc998937785706058dab45811770176

http://portalanalitika.me/clanak/203719/objavljena-zbirka-sf-prica-preko-granice

http://www.cdm.me/kultura/akvamarin-pres-objavio-trecu-knjigu-preko-granice-pet-prica

http://montenegrina.net/fokus/akvamarin-pres-zbirka-naucno-fantasticnih-prica-preko-granice/

Odlomak iz predgovora knjige:

„Preko granice, zbirka koja je pred vama, predstavlja prevod pet naučno-fantastičnih i utopijskih priča koje govore o prelasku fizičkih i konceptualnih granica. Četiri od pet priča predstavljaju pionirski i/ili jedinstven poduhvat svojih autorki i autora.

Prijateljsko ostrvo je priča Gertrude Berouz Benet, prve velike spisateljice naučne fantastike u SAD-u…

…Mašina se zaustavlja je priča E. M. Forstera u kojoj se prvi put predviđa mreža poput interneta i instant razmjena poruka…

…Sultanin san, priča koju je napisala Begum Rukija Šekhavat Hosein, jeste prva poznata naučno-fantastična priča koju je napisala Muslimanka, kao i jedan od najranijih primjera feminističke naučne fantastike…

…Sudbina Posejdonije je priča autorke Kler Vinger Haris, prve žene koja je objavljivala naučnu fantastiku pod svojim imenom u časopisima naučne fantastike…

…Peta priča, Oni koji odlaze iz Omelasa, autorke Ursule Le Gvin, tematski sažima etičke i političke dileme koje karakterišu pokušaje prelaska preko granica u potrazi za pravednijim društvom za sve. Le Gvin zamišlja kako bi mogao da izgleda Omelas, grad u kome vlada sreća koja je neopisiva, ali ne i bezuslovna: sreća cijelog Omelasa će trajati dok god jedno dijete u podrumu bude proživljavalo tlačenje i mizeriju. Takvi su misteriozni uslovi njihove sreće – a takvi su često i prozaični uslovi udobnosti u našim životima. Poput većine nas čitalaca, većina žitelja Omelasa uspije da nađe način da živi sa tim saznanjem. Ali ne svi. Oni koji odu iz Omelasa su ljudi koji odbacuju sopstvenu udobnost, dok god ona zavisi od tuđe nesreće, ljudi koji traže političko uređenje čiji ekonomski i simbolički uslovi svima daju ravnopravnu šansu da vode dobar život…“

E. M. FORSTER: Mašina se zaustavlja

U današnjem blog postu objavljujemo “Mašina se zaustavlja”, jednu od priča iz zbirke koju upravo pripremamo pod nazivom “Preko granice”. E. M. Forster u ovoj priči, prvi put objavljenoj 1909. godine, predviđa upotrebu mreže poput interneta i instant razmjenu poruka. Uživajte…

em_forster

E.M.Forster

Edvard Morgan Forster

MAŠINA SE ZAUSTAVLJA

(1909)

Poglavlje 1: Vazdušni brod       

Zamislite, ako možete, malu sobu, šestougaonog oblika, nalik na saće u košnici. Ne osvjetljava je ni prozor, ni lampa, a ipak je ispunjena mekanim sjajem. Nema otvora za ventilaciju, ali je vazduh svjež. Nema muzičkih instrumenata, pa ipak, u momentu kad počinje moje razmatranje, ova soba podrhtava od melodičnih zvukova. Fotelja je u sredini, pored nje sto za čitanje – to je sav namještaj. A u fotelji sjedi umotana grudva mesa – žena, visoka oko pet stopa, lica bijelog kao gljiva. Ova mala soba njoj pripada.

Električno zvono je zazvonilo.

Žena je pritisnula taster i muzika se utišala.

„Pretpostavljam da treba da vidim ko je”, pomislila je i pokrenula stolicu. Stolicu, kao i muziku, pokretala je mašinerija koja je odvezla do druge strane sobe gdje je zvono još uvijek nametljivo zvonilo.

„Ko je?”, javila se. Glas joj je bio iziritiran, jer je često prekidana od kako je muzika počela. Poznavala je nekoliko hiljada ljudi. U nekim stvarima odnosi među ljudima su neizmjerno napredovali.

Ali kad je čula prijemnik, njeno bijelo lice se razvuklo u osmijeh i rekla je:

„Vrlo dobro. Hajde da razgovaramo, izolovaću se. Ne očekujem da se išta bitno desi u sljedećih pet minuta – jer ti mogu dati svega pet minuta u cjelosti, Kuno. Onda moram da održim predavanje na temu Muzika u toku australijskog perioda.”

Dotakla je taster za izolaciju, kako niko drugi ne bi mogao da razgovara s njom. Zatim je dotakla aparat za osvjetljenje i mala soba je utonula u tamu.

„Budi brz!”, javila se, a njena iziritiranost se vratila. „Budi brz, Kuno; u mraku sam i gubim vrijeme.”

Ipak, prošlo je cijelih 15 sekundi prije nego što je okrugla ploča koju je držala u rukama počela da svijetli. Blijedo plavo svjetlo je preletjelo preko nje, prelazeći u ljubičasto; u ovom momentu mogla je da vidi sliku svog sina, koji je živio na drugom kraju Zemlje, a on je mogao da vidi nju.

„Kuno, kako si spor.”

Teško se nasmijao.

„Stvarno vjerujem da uživaš u gubljenju vremena.”

„Zvao sam te prije, majko, ali uvijek si bila zauzeta ili u izolaciji. Imam nešto posebno da kažem.”

„Šta je to, najdraži? Budi brz. Zašto nijesi mogao to da mi pošalješ pneumatskom poštom?”

„Jer više volim da tako nešto izgovorim. Želim…”

„Pa?”

„Želim da dođeš i da me vidiš.”

Vašti je gledala njegovo lice u plavoj ploči.

„Ali ja te vidim!”, uzviknula je. „Šta još hoćeš?”

„Neću da te gledam kroz Mašinu”, rekao je Kuno. „Neću da pričam s tobom kroz zamornu Mašinu.”

„O, ćuti!”, rekla je njegova mati, blago šokirana. „Ne smiješ reći ništa protiv Mašine.”

„Zašto ne?”

„To se ne smije.”

„Govoriš kao da je Bog stvorio Mašinu”, povikao je. „Vjerujem da joj se moliš kad si nesrećna. Ljudi su je napravili, ne zaboravi to. Veliki ljudi, ali ipak ljudi. Mašina je dosta toga, ali nije sve. Vidim nešto nalik na tebe u ovoj ploči, ali ne vidim tebe. Čujem nešto nalik na tebe kroz ovaj telefon, ali ne čujem tebe. Zato želim da dođeš. Posjeti me, tako da se vidimo licem u lice i da pričamo o mojim nadama.”

Odgovorila je kako teško može da odvoji vrijeme za posjetu.

„Vazdušnom brodu ne treba više od dva dana da doleti od mene do tebe.”

„Ne volim vazdušne brodove.”

„Zašto?”

„Ne volim da vidim užasnu smeđu Zemlju i more i zvijezde kad je mrak. Nemam ideja kad sam u vazdušnom brodu.”

„Ja ne dobijam ideje nigdje drugo.”

„Kakve ti ideje može dati vazduh?”

Zastao je na momenat. „Zar ne znaš za četiri velike zvijezde koje formiraju oval, kao i za tri zvijezde koje se nalaze u sredini ovala jedna pored druge, a na kojima vise još tri zvijezde?”

„Ne, ne znam. Ne volim zvijezde. Ali, kažeš kako su ti dale ideju? Vrlo interesantno; ispričaj mi kako se to dogodilo.”

„Imao sam ideju da podsjećaju na muškarca.”

„Ne razumijem.”

„Četiri velike zvijezde su ramena i koljena muškarca. Tri zvijezde u sredini su kao pojasevi koje su muškarci nekada nosili, a tri zvijezde koje vise su poput mača.”

„Mač?”

„Muškarci su sa sobom nosili mačeve kako bi ubijali životinje i druge ljude.”

„Ne izgleda mi to kao baš dobra ideja, ali svakako je originalna. Kada ti je prvi put pala na pamet?”

„U vazdušnom brodu…”

Naglo je prestao da govori, a ona je pomislila kako je sigurno tužan. Nije mogla da bude sigurna, jer Mašina nije prenosila nijanse izraza lica. Davala je samo opštu ideju o ljudima – ideju koja je bila dovoljna za sve praktične primjene, pomislila je Vašti.

Mašina je s pravom ignorisala nepredvidivo crvenilo, za koje je diskreditovana filozofija tvrdila da predstavlja pravu suštinu ljudske interakcije, baš kao što su proizvođači vještačkog voća ignorisali nepredvidivo crvenilo grožđa. Naša rasa je odavno prihvatila ono što je „dovoljno dobro”.

„Zapravo”, nastavio je, „iskreno želim da ponovo vidim te zvijezde. To su znatiželjne zvijezde. Ne želim da ih vidim iz vazdušnog broda, već sa površine Zemlje, kao što su naši preci radili prije više hiljada godina. Hoću da posjetim površinu Zemlje.”

Opet se šokirala.

„Majko, moraš doći, barem da mi objasniš zašto je šteta da se posjeti površina Zemlje.”

„Nema štete”, odgovorila je, kontrolišući se. „Ali nema ni koristi. Površina Zemlje je samo prašina i blato, nema koristi od toga. Površina Zemlje je samo prašina i blato, nema više života na njoj, a bio bi ti potreban respirator, inače bi te hladnoća spoljašnjeg vazduha ubila. Na otvorenom vazduhu se trenutno umire.”

„Znam; naravno da ću preduzeti sve mjere predostrožnosti.”

„A pored toga…”

„Da?”

Razmišljala je i pažljivo birala riječi. Sin joj je imao čudnu narav, a željela je da ga odvrati od ekspedicije.

„To je suprotno duhu našeg vremena”, izjavila je.

„Da li time misliš… suprotno Mašini?”

„Na neki način, ali…”

Njegova slika je plava ploča koja blijedi.

„Kuno!”

Izolovao se.

Na momenat se Vašti osjetila usamljenom.

Onda je upalila svjetlo i pogled na njenu sobu, preplavljenu sjajem i okovanu električnim tasterima, oživio je. Svuda su bili tasteri i prekidači – tasteri za naručivanje hrane, muzike i odjeće. Bio je tu i taster za toplu kupku, čijim pritiskanjem je bazen od (imitacije) mermera izlazio iz poda, do vrha napunjen toplom mirisnom tečnošću. Postojao je i taster za hladnu kupku. Postojao je i taster za književnost. I naravno, bili su tu i tasteri preko kojih je komunicirala s prijateljima. Iako se u sobi nije nalazilo ništa, bila je u kontaktu sa svim što joj je bilo važno na svijetu.

Vaštin sljedeći potez je bio da isključi prekidač za izolaciju i zbir posljednje tri minute je prasnuo pred njom. Soba je bila ispunjena bukom zvona i govornih cijevi. Kakva je bila nova hrana? Da li bi mogla da je preporuči? Da li je imala neke ideje u posljednje vrijeme? Da li bi neko mogao da joj kaže sopstvene ideje? Da li bi htjela da se obaveže da organizuje ranu posjetu javnim porodilištima – navesti datum ovog mjeseca.

Na većinu ovih pitanja je razdražljivo odgovorila – sve češća osobina u tom ubrzanom dobu. Rekla je kako je nova hrana užasna. Kako ne može da posjeti porodilišta zbog drugih obaveza koje je pritiskaju. Kako nema sopstvene ideje, ali da je upravo čula jednu – da su četiri zvijezde i tri u sredini nalik na čovjeka: nije vjerovala da je u pitanju nešto posebno.

Onda je isključila svoje sagovornike, jer je bilo vrijeme da održi predavanje o australijskoj muzici. Nespretni sistem javnih okupljanja odavno je bio napušten; ni Vašti ni njena publika se nijesu pomjerili iz svojih soba. Govorila je smještena u svoju fotelju, dok su oni u svojim foteljama mogli da je čuju, prilično dobro, kao i da je vide, takođe prilično dobro. Započela je predavanje šaljivim izvještajem o muzici pred-mongolske epohe, a zatim je nastavila da opisuje veliku ekspanziju pjesme, koja je uslijedila nakon kineskih osvajanja. Iako su metode I-San-Soa i škole iz Brizbejna bile daleke i primordijalne, ipak je osjećala (rekla je) kako bi njihovo proučavanje moglo da se isplati današnjim muzičarima: bile su svježe; iznad svega, nosile su određene ideje. Njeno predavanje, koje je trajalo deset minuta, bilo je dobro prihvaćeno, a na kraju su ona i veliki dio publike slušali predavanje o moru; postojale su ideje koje su mogle da se dobiju iz mora; predavač je u posljednje vrijeme stavljao respirator i išao mu u posjetu. Zatim je jela, pričala sa dosta prijatelja, okupala se, ponovo pričala i naručila svoj krevet.

Krevet joj nije odgovarao. Bio je prevelik, a njoj su se više sviđali mali kreveti. Ali, bilo bi beskorisno žaliti se, zato što su kreveti širom svijeta imali iste dimenzije; posjedovanje kreveta neke druge veličine zahtijevalo bi ogromne izmjene unutar Mašine. Vašti se izolovala – ovo je bilo neophodno jer ispod zemlje nije bilo ni dana ni noći – i razmatrala je sve što se desilo otkad je posljednji put naručila krevet. Ideje? Skoro da ih nije bilo. Događaji – da li je Kunov poziv bio događaj? Pored nje, na malom stolu za čitanje, nalazio se prežitak iz doba smeća – jedna knjiga. Bila je to Knjiga Mašine. U njoj su bila uputstva za svaki mogući slučaj. Ako joj je bilo hladno ili vruće, ako bi imala želudačnih problema, ili ako ne bi mogla da se sjeti neke riječi, pošla bi do knjige i ona bi joj rekla koji taster treba da pritisne. Objavio ju je Centralni Komitet. U skladu sa novim trendom, imala je bogati povez.

Sjedeći u krevetu, sa strahopoštovanjem ju je uzela u ruke. Kratko je pogledala po svjetlucavoj sobi, kao da bi neko mogao da je gleda. Zatim je, napola posramljena, napola radosna, prošaputala „O, Mašino! O, Mašino!” i podigla je knjigu do svojih usana. Tri puta ju je poljubila, tri puta pognula glavu, tri puta osjetila ushićenje podavanja. Nakon što je izvela svoj ritual, otvorila je stranicu 1367, gdje su bili termini odlaska vazdušnih brodova sa ostrva u južnoj hemisferi, pod čijim tlom je živjela, do ostrva u sjevernoj hemisferi ispod kojeg je živio njen sin.

Pomislila je, „Nemam vremena.”

Zatamnila je sobu i zaspala; probudila se i osvijetlila sobu; jela je i razmijenila ideje sa svojim prijateljima, slušala je muziku i pratila predavanja; zatamnila je sobu i zaspala. Iznad nje, ispod nje, oko nje, Mašina je vječito zujala; ona nije primjećivala tu buku, jer je rođena sa njom u ušima. Zemlja, koja je nosila, zujala je dok je žurila kroz tišinu, okrećući je čas prema nevidljivom Suncu, čas prema nevidljivim zvijezdama. Probudila se i osvijetlila sobu.

„Kuno!”

„Neću da pričam s tobom.” odgovorio je, „dok ne dođeš.”

„Jesi li bio na površini Zemlje otkad smo posljednji put razgovarali?”

Njegova slika je iščezla.

Ponovo se konsultovala s knjigom. Postala je jako nervozna i naslonila se na stolicu tresući se. Zamislite da je bez zuba ili kose. Sada je usmjerila stolicu prema zidu i pritisnula neobičan taster. Zid se lagano razdvojio. Kroz otvor je uočila tunel koji se blago savijao, tako da se nije moglo vidjeti kuda ide. Kada bi htjela da pođe da vidi svog sina, ovo bi bio početak puta.

Podrazumijeva se da je znala sve o komunikacionom sistemu.

Nije bilo ničeg misterioznog u njemu. Trebalo je da pozove kola i njima bi poletjela niz tunel, sve do lifta koji je komunicirao sa stanicom vazdušnih brodova: ovakav sistem je u upotrebi već puno, puno godina, mnogo prije univerzalnog osnivanja Mašine.

I, naravno, ona je proučavala civilizaciju koja je direktno prethodila njenoj – civilizaciju koja je pogrešno shvatala funkcije sistema i koristila ga da dovede ljude stvarima, umjesto da donosi stvari ljudima. Ti smiješni stari dani, kada su ljudi putovali tamo gdje je čistiji vazduh, umjesto da promijene vazduh u svojim sobama! Pa ipak, plašila se tunela: nije ga vidjela otkako se rodilo njeno posljednje dijete. Savijao se – ali ne baš kao u njenom sjećanju; bio je sjajan – ali ne baš onoliko sjajan koliko je predavač to tvrdio. Obuzeo je strah od direktnog iskustva. Vratila se u sobu i zid se ponovo zatvorio.

„Kuno”, rekla je, „ne mogu da dođem da te vidim. Nijesam dobro.”

Odmah se ogroman aparat sa plafona spustio na nju, a termometar je automatski postavljen na njeno srce. Nemoćno je ležala. Hladne obloge su joj njegovale čelo. Kuno je poslao telegraf njenom doktoru.

Dakle, ljudske strasti su i dalje lutale gore i dolje po Mašini. Vašti je popila lijek, koji je doktor projektovao u njena usta, i mašinerija se vratila u plafon. Čuo se Kunov glas kako je pita kako se osjeća.

„Bolje.” A onda razdražljivo: „Ali, zašto ne bi ti došao kod mene?”

„Jer ne mogu da napustim ovo mjesto.”

„Zašto?”

„Zato što se svakog momenta može desiti nešto ogromno.”

„Jesi li već bio na površini Zemlje?”

„Ne još uvijek.”

„Pa šta je onda?”

„Neću ti reći kroz Mašinu.”

Nastavila je sa svojim životom.

Ali, sjećala se Kuna kao bebe, njegovog rođenja, kako su ga odveli u javna porodilišta, kako je išla da ga posjeti tamo, kako je on dolazio da posjeti nju – posjete koje su prestale kada mu je Mašina dodijelila sobu na drugoj strani Zemlje. „Dužnosti roditelja”, tvrdila je knjiga Mašine, „prestaju u momentu rođenja. Str. 422327483.” Istina, ali postojalo je nešto posebno oko Kuna – stvarno je postojalo nešto posebno oko sve njene djece – i, ipak, morala bi da se odvaži na putovanje ako on to želi. I: „Nešto ogromno bi se moglo desiti.” Šta je to značilo? Gluposti mladog čovjeka, bez sumnje, ali ona ipak mora otići. Opet je pritisnula neobičan taster, zid se opet razdvojio, tako da je vidjela tunel koji se savija izvan vidika. Zakopčavši Knjigu, ustala je, došla je do platforme uz teturanje i naručila je kola. Soba se zatvorila iza nje: putovanje ka sjevernoj hemisferi je počelo.

Naravno da je bilo savršeno lako. Kola su se približila i u njima je vidjela fotelje baš poput njene. Zaustavila su se kada je dala signal i ona je ušla u lift teturajući se. Neki drugi putnik je bio u liftu, prvo biće koje je vidjela licem u lice u posljednjih par mjeseci. Malo ljudi je putovalo ovih dana, zato što je, zahvaljujući nauci, Zemlja bila svuda identična. Brza interakcija, od koje je prethodna civilizacija toliko očekivala, završila je tako što je porazila samu sebe. Kakva je bila korist od putovanja u Peking, kada je on bio potpuno isti kao Šruzberi? Zašto se vraćati u Šruzberi, kad će sve biti isto kao u Pekingu? Ljudi su rijetko kretali svoja tijela; sav nemir je bio koncentrisan u duši. Vazdušni brod je bio relikvija iz prošlog doba. Održavan je, jer je to bilo lakše nego da se zaustavi ili smanji, budući da je sad već daleko prevazilazio potrebe stanovništva. Jedan za drugim, brodovi bi se podizali iz tunelskih prolaza Raja ili Krajstčerča (koristim arhaična imena), zaplovili bi u prepuno nebo i poređali bi se na pristaništima juga – prazni. Sistem je bio tako lijepo naštimovan, tako nezavisan od meteorologije, da je nebo, bilo mirno ili oblačno, podsjećalo na širok kaleidoskop na kome su se periodično ponavljale iste šare. Brod kojim je Vašti plovila kretao je nekad u sumrak, nekad u zoru. Ali, uvijek pri prolasku pored Rijasa bi bio komšija brodu koji je služio između Helsingforsa i Brazilsa i, svaki treći put kad bi savladao Alpe, flota iz Palerma bi prošla iza njega. Noć i dan, vjetar i oluja, plima i zemljotres više nijesu ometali čovjeka. Ukrotio je Levijatana. Sva stara literatura, sa svojim slavljenjem Prirode i svojim strahom od Prirode, zvučala je kao zabluda, nalik na dječije brbljanje.

Ipak, kad je Vašti ugledala široki bok broda, sav od mrlja nastalih uslijed izloženosti spoljašnjem vazduhu, njen strah od direktnog iskustva se vratio. Nije to bio baš isti vazdušni brod kao u kinofotosu. Kao prvo, imao je miris – ne jak ili neugodan, ali imao je miris, čak i sa zatvorenim očima bi znala da je blizu. Zatim, morala je da hoda od lifta do njega i da se izloži pogledima drugih putnika i putnica. Muškarac ispred nje je ispustio svoju Knjigu – nije to bila strašna stvar, ali sve ih je uznemirila. Ako bi Knjiga bila ispuštena u sobi, pod ju je podizao mehanički, ali prilaz vazdušnom brodu nije bio opremljen na taj način, pa je sveto djelo ležalo nepomično. Zastali su – ovo je bilo neočekivano – a muškarac je, umjesto da podigne svoje vlasništvo, opipao mišiće svoje ruke da vidi zašto su ga izdali. Onda je neko direktno rekao: „Zakasnićemo”. Ukrcali su se na brod, a Vašti je nagazila stranice Knjige dok je to činila.

Iznutra, postojala je sve nervoznija. Sve je izgledalo staromodno i grubo. Bila je tu čak i stjuardesa, kojoj bi trebalo da kaže svoje potrebe u toku putovanja. Naravno, rotirajuća platforma se prostirala cijelom dužinom broda, ali ipak se očekivalo da se hoda do svoje kabine. Neke kabine su bile bolje nego druge, a njena nije bila među najboljima. Pomislila je kako je stjuardesa bila nefer i protresli su je grčevi bijesa. Stakleni ventili su se zatvorili, više nije mogla da se vrati. U dnu predvorja je vidjela kako lift, kojim se popela, tiho ide dolje i gore, prazan. Ispod tih sjajnih hodnika bile su sobe, red ispod reda, koje su dopirale duboko u zemlju. U svakoj sobi je sjedjelo jedno ljudsko biće, koje je jelo, spavalo ili proizvodilo ideje. A zakopana duboko u košnici, bila je njena soba. Vašti je bilo strah.

„O, Mašino!”, prošaputala je i pomilovala Knjigu, što joj je donijelo olakšanje.

Onda su se strane predvorja naizgled stopile jedna s drugom, kao što to čine prolazi koje vidimo u snovima; lift je nestao; ispuštena Knjiga je skliznula u stranu i iščezla; polirane pločice su projurile kao potok vode; čula se lagana škripa i vazdušni brod je, nakon izlaska iz tunela, letio iznad tropskog okeana.

Bila je noć. Na momenat je vidjela obalu Sumatre, uokvirenu fosforescentnim talasima i krunisanu svjetionicima, koji su još uvijek odašiljali svoje zaboravljene zrake. I oni su zatim nestali, samo su joj zvijezde odvlačile pažnju. Nijesu bile nepomične, već su se njihale tamo-amo iznad njene glave, gužvajući se između nebeskih svjetala, kao da se univerzum kretao, a ne vazdušni brod. I, kako to obično biva u vedrim noćima, izgledalo je kao da su čas u liniji, čas u ravni, čas poređane jedne na druge do beskrajnih nebesa, čas kao da skrivaju beskraj, poput krova koji zauvijek ograničava ljudsku viziju. Bilo kako bilo, izgledale su nepodnošljivo. „Da li to treba da putujemo u mraku?”, ljutito su dozivali putnici, a stjuardesa, koja je bila neoprezna, upalila je svjetlo i spustila roletne od savitljivog metala. Kad su vazdušni brodovi građeni, još uvijek je postojala želja da se direktno gleda u stvari. Zato je bilo toliko svjetlarnika i prozora, ali i srazmjerne neugodnosti onih koji su bili civilizovani i rafinirani.

Čak je i u Vaštinoj kabini jedna zvijezda provirila kroz rupu u roletni, a nakon nekoliko sati neudobnog drijemeža uznemirio je nepoznati sjaj, koji je poticao od zore.

Kako je brod ubrzavao prema zapadu, Zemlja se još brže rotirala prema istoku i povukla je Vašti i njene saputnike bliže Suncu. Nauka je mogla da produži noć, ali samo malo, pa su nestale velike nade da će dnevna revolucija Zemlje biti neutralisana, kao i druge, možda još veće nade. „Držati korak sa Suncem”, ili ga čak i prestići, to je bio cilj prethodne civilizacije. U ovu svrhu napravljeni su trkački avioni sposobni da razviju enormne brzine, koje su vozili najveći umovi epohe. Išli su oko Zemlje, u krug, u krug, na zapad, na zapad, u krug, u krug, praćeni aplauzom cijelog čovječanstva. Uzalud. Zemlja se još brže kretala na istok, došlo je do strašnih nesreća, a Komitet Mašine, u vrijeme svog uspona, proglasio je ovakve težnje ilegalnim, nemehaničkim i kažnjivim Beskućništvom.

O Beskućništvu će poslije biti više riječi.

Komitet je bez sumnje bio u pravu. Pa ipak, pokušaj da se „pobijedi Sunce” posljednji put se desio kada je naša rasa pokazala zajednički interes prema nebeskim tijelima, odnosno, zapravo, prema bilo čemu. Bio je to posljednji put kada su ljudi bili suočeni sa razmišljanjem o sili izvan ovog svijeta. Sunce je pobijedilo, ali je to bio kraj njegove duhovne vladavine. Zora, podne, sumrak i put zodijaka nijesu dodirivali živote, niti srca ljudi, pa se nauka povukla pod zemlju, kako bi se fokusirala na probleme koje je sigurno mogla da riješi.

Tako, kada je u Vaštinu kabinu upao crvenkasti prst svjetlosti, iznervirala se i pokušala da namjesti roletnu. Ali cijela roletna je poletjela prema gore, pa je kroz svjetlarnik vidjela male roze oblake kako se njišu naspram plave pozadine; budući da se Sunce podizalo, njegova svjetlost je direktno ušla u kabinu, titrajući duž zida kao zlatno more. Dizala se i spuštala, prateći kretanje broda, kao što se talasi dižu i spuštaju, ali je stabilno rasla, kao što raste plima. Ako ne bude oprezna, pogodiće je u lice. Protresao je grč straha i pozvonila je stjuardesi. I stjuardesa je bila prestrašena, ali nije ništa mogla da učini; nije bio njen posao da popravlja roletnu. Mogla je samo da predloži da gospođa promijeni kabinu, za šta se ona i pripremila.

Ljudi su bili skoro potpuno isti širom svijeta, ali je stjuardesa vazdušnog broda bila malo drugačija od ostalih, možda zbog svojih posebnih obaveza. Često je morala da se obraća putnicima koristeći direktan govor, što joj je davalo određenu grubost i originalnost. Postupila je varvarski kad je Vašti uz vrisak odskočila od sunčevih zraka: pružila je ruku da je smiri.

„Kako se usuđujete!”, uzviknula je putnica. „Zanijeli ste se!”

Žena je bila zbunjena i izvinila se što joj nije dopustila da padne. Ljudi nikad nijesu dodirivali jedni druge. Taj običaj je zastario, zahvaljujući Mašini.

„Gdje smo sada?”, upitala je Vašti nadmeno.

„Nalazimo se iznad Azije”, rekla je pomoćnica, vodeći računa da bude ljubazna.

„Azija?”

„Morate mi oprostiti zbog mog prostog načina govora. Stekla sam naviku da mjesta koja nadlijećemo nazivam njhovim nemehaničkim imenima.”

„Oh, sjećam se Azije. Odatle su došli Mongoli.”

„Ispod nas, na otvorenom vazduhu, nalazio se grad koji se nekad zvao Simla.”

„Jeste li ikad čuli za Mongole i za Školu iz Brizbejna?”

„Ne.”

„Brizbejn je isto tako stajao na otvorenom vazduhu.”

„One planine sa desne strane – dozvolite da vam ih pokažem.” Gurnula je metalnu roletnu. Ukazao se glavni lanac Himalaja. „Nekada su se zvale Krov Svijeta, one planine. Morate se sjetiti da su, prije svitanja civilizacije, izgledale kao neprobojan zid koji je dodirivao zvijezde. Vjerovalo se da jedino bogovi mogu da žive iznad njihovih vrhova. Kako smo napredovali, zahvaljujući Mašini!”.

„Kako smo napredovali, zahvaljujući Mašini!”, rekla je Vašti.

„Kako smo napredovali, zahvaljujući Mašini!”, ponovio je putnik kome je prethodne noći ispala Knjiga, a koji je sad stajao u prolazu.

„A ona bijela stvar u pukotinama – šta je to?”

„Zaboravila sam kako se zove.”

„Pokrijte prozor, molim vas. Ove planine mi ne daju nikakve ideje.”

Sjeverni dio Himalaja je bio u dubokoj sjenci; na indijskoj padini Sunce je tek izlazilo. Šume su bile uništene u toku literarne epohe zbog izrade drvene pulpe za novine, ali su se snjegovi budili u susret svojoj jutarnjoj slavi, a na grudima Kinčinjunge su još visili oblaci. U ravnici su se vidjele ruševine gradova, sa napola presušenim rijekama koje su puzale pored njihovih zidova, a nekad su se pored njih mogli opaziti znakovi tunelskih prolaza koji su ukazivali na današnje gradove. Iznad cijelog ovog područja jurili su vazdušni brodovi, prelazeći raskrsnice uz nevjerovatno samopouzdanje, nonšalantno se uzdižući kada su željeli da izbjegnu neprijatnosti donje atmosfere i da pređu preko Krova Svijeta.

„Zaista smo napredovali, zahvaljujući Mašini”, ponovila je stjuardesa i sakrila Himalaje iza metalne roletne.

Dan se umorno vukao dalje. Putnici su sjedjeli odvojeni u svojim kabinama, izbjegavajući jedno drugo uz skoro fizičku odbojnost, čeznući da opet budu ispod zemljine površine. Bilo ih je osam ili deset, većinom su to bili mladi muškarci, poslati iz javnih porodilišta da nasele sobe onih koji su umrli u raznim dijelovima Zemlje. Muškarac kome je ispala Knjiga vraćao se kući. Poslat je na Sumatru u svrhu produženja vrste. Samo je Vašti putovala sopstvenom voljom.

U podne je po drugi put bacila pogled na Zemlju. Vazdušni brod je prolazio preko još jednog planinskog lanca, ali je zbog oblaka mogla vrlo slabo da vidi. Mase crnih stijena su bile ispod nje i neprimjetno se spajale u sivo. Oblici su im bili fantastični; jedna od njih je podsjećala na ispruženog čovjeka.

„Ovdje nema ideja”, promrmljala je Vašti i sakrila Kavkaz iza metalne roletne.

Uveče je opet pogledala. Prolazili su preko zlatnog mora u kome su ležala mnoga mala ostrva i jedno poluostrvo. Ponovila je: „Ovdje nema ideja” i sakrila Grčku iza metalne roletne.


Poglavlje 2: Aparat za popravku

Predvorjem, liftom, cjevastom prugom, platformom, pokretnim vratima – ponavljajući unatrag sve korake svog odlaska – Vašti je uskoro stigla u sobu svog sina, koja je izgledala identično kao i njena. Mogla je reći da je posjeta bila izlišna. Tasteri, poluge, sto za čitanje sa Knjigom, temperatura, atmosfera, osvjetljenje – sve je bilo potpuno isto. I ako je sâm Kuno, meso njenog mesa, napokon stajao tik pored nje, kakva je bila dobit? Bila je previše dobro vaspitana da bi se rukovala s njim.

Skrećući pogled, rekla je sljedeće:

„Evo me. Imala sam najgori mogući put i značajno sam unazadila razvoj svoje duše. Nije vrijedno toga, Kuno, nije vrijedno. Moje vrijeme je previše dragocjeno. Malo je nedostajalo da me dotakne sunčeva svjetlost i upoznala sam neke izuzetno nepristojne ljude. Mogu ostati samo nekoliko minuta. Reci šta imaš da kažeš, a onda moram da krenem nazad.”

„Zaprijećeno mi je Beskućništvom”, rekao je Kuno.

Sad ga je pogledala.

„Zaprijećeno mi je Beskućništvom i nijesam tako nešto mogao da ti kažem kroz Mašinu.”

Beskućništvo znači smrt. Žrtva biva izložena vazduhu, koji je ubije.

„Nakon što sam posljednji put razgovarao sa tobom, bio sam na površini. Ogromna stvar se desila i otkrili su me.”

„Ali zašto ne bi išao napolje?!”, uzviknula je. „Posjetiti površinu Zemlje je savršeno legalno, savršeno mehanički. Skoro sam bila na predavanju na moru; tome se ne može prigovoriti; samo treba naručiti respirator i dobiti Dozvolu za izlazak. Duhovni ljudi to ne rade, ali tome se ne može zakonski prigovoriti.”

„Nijesam dobio Dozvolu za izlaz.”

„Kako si onda izašao?”

„Sâm sam našao svoj put.”

Ova fraza joj nije značila ništa i morala je da je ponovi.

„Svoj put?”, šapnula je. „Ali… to bi bilo pogrešno.”

„Zašto?”

Pitanje ju je šokiralo van svake mjere.

„Počinješ da obožavaš Mašinu”, rekao je hladno.

„Misliš da je nereligiozno što sam sâm našao svoj put. Upravo to je i Komitet mislio, kad mi je zaprijetio Beskućništvom.”

Ovo je naljutilo. „Ne obožavam ja ništa!”, uzviknula je. „Najnaprednija sam. Ne mislim da si nereligiozan, zato što od religije nije ostalo ništa. Mašina je uništila sav strah i sujevjerje koje je nekad postojalo. Samo sam htjela da kažem da je nalaženje sopstvenog puta… Pored toga, ne postoji novi način da se izađe napolje.”

„Tako se uvijek pretpostavlja.”

„Ne može se izaći nikuda osim kroz tunelske prolaze, za koje se mora imati Dozvola. Tako Knjiga kaže.”

„Pa, Knjiga griješi, jer sam ja izašao napolje na svojim nogama.”

Kuno je posjedovao pozamašnu fizičku snagu. Ovih dana se mišićavost vidjela kao nedostatak. Svako novorođenče je bilo pregledano na rođenju i ona koja su obećavala zavidnu snagu su bila uništavana. Humanitarci mogu da protestuju, ali ne bi bilo fino pustiti sportistu da živi; nikada ne bi bio srećan životom u koji bi ga pozvala Mašina. Čeznuo bi za drvećem na koje bi mogao da se penje, za rijekama u kojima bi mogao da se kupa, kao i za livadama i brdima na kojima bi mogao da isproba svoje tijelo. Čovjek mora da se adaptira na svoju okolinu, zar ne? U zoru svijeta, slabašni moraju da budu izloženi na planini Tajgetus, a u sumrak su naši snažni eutanazirani, da bi Mašina mogla da napreduje, da bi Mašina mogla da napreduje, da bi Mašina mogla da napreduje vječno.

„Znaš da smo izgubili osjećaj prostora. Mi kažemo prostor je uništen, ali nijesmo uništili prostor, već sam osjećaj prostora. Izgubili smo dio samih sebe. Odlučio sam da ga vratim i počeo sam tako što sam hodao gore-dolje po platformi pruge izvan moje sobe. Gore i dolje, dok se nijesam umorio i ponovo osjetio značenje pojmova blizu i daleko. Blizu je mjesto do kog brzo mogu da dođem na svojim nogama, a ne mjesto do kog će me brzo dovesti voz ili vazdušni brod. Daleko je mjesto do kog ne mogu da dođem brzo na svojim nogama; tunelski prolaz je daleko iako do njega mogu stići za 38 sekundi ako pozovem voz. Čovjek je mjera. To mi je bila prva lekcija. Ljudska stopala su mjera za udaljenost, ruke su mjera za vlasništvo, a tijelo je mjera za sve što je lijepo, poželjno i snažno. Onda sam otišao dalje: tada sam te prvi put pozvao, ali nijesi htjela da dođeš.

Kao što znaš, ovaj grad je napravljen duboko ispod površine Zemlje i samo tunelski prolazi vire iznad tla. Nakon što sam se nahodao na platformi izvan svoje sobe, liftom sam otišao na drugu platformu i hodao po njoj, kao i po svakoj narednoj, sve dok nijesam došao do najviše platforme iznad koje se nalazi tlo. Sve platforme su bile potpuno iste i jedino što sam dobio posjećujući ih je to što sam razvio svoj osjećaj prostora i svoje mišiće. Mislim da je trebalo da budem zadovoljan ovim – nije to mala stvar – ali dok sam hodao i razmišljao, palo mi je na pamet da su naši gradovi izgrađeni u danima kada su ljudi još uvijek udisali spoljašnji vazduh i da su postojali ventilacijski otvori za radnike. Nijesam mogao da mislim ni na šta drugo osim na te ventilacijske otvore. Da li su ih uništile sve cijevi za hranu, ljekove i muziku koje je Mašina nedavno razvila? Ili su neki njihovi tragovi ostali? Jedna stvar je bila sigurna. Na njih bih jedino mogao da naiđem u željezničkim tunelima najviše platforme. Na svim drugim mjestima je sav prostor bio iskorišćen.

Pričam svoju priču brzo, ali nemoj da misliš da nijesam bio kukavica ili da me tvoji odgovori nikad nijesu deprimirali. Nije ispravno, nije mehanički, nije pristojno da se hoda duž željezničkog tunela. Nijesam se plašio da ću nagaziti na šinu pod naponom i poginuti. Plašio sam se nečega mnogo neopipljivijeg – činjenja nečega što Mašina nije osmislila. Onda sam rekao sebi: Čovjek je mjerilo; i otišao sam, a nakon mnogo posjeta pronašao sam otvor.

Tuneli su, naravno, bili osvijetljeni. Sve je svjetlo, vještačko svjetlo; mrak je izuzetak. Stoga, kada sam vidio crnu rupu između pločica, znao sam da je to izuzetak i obradovao sam se. Gurnuo sam ruku unutra – isprva nijesam ni mogao više – i mahao sam njome unaokolo u ekstazi. Olabavio sam još jednu pločicu, stavio glavu unutra i povikao u mrak: Stižem, ipak ću uspjeti. Moj glas je odjekivao kroz beskrajne prolaze. Činilo mi se da mogu da čujem duhove onih mrtvih radnika koji su se svako veče vraćali svjetlosti zvijezda i svojim ženama, a sve generacije koje su živjele na otvorenom vazduhu su me dozivale: Ipak ćeš uspjeti, stižeš.”

Zastao je i, mada je bio toliko nelogičan, njegove posljednje riječi su je dirnule. Kuno je nedavno zatražio da postane otac, a Komitet mu je odbio zahtjev. On nije bio od one vrste za koju je Mašina željela da nastavi dalje.

„Zatim je prošao voz. Okrznuo me je, ali sam gurnuo ruke i glavu u rupu. Već sam bio uradio dovoljno za jedan dan, tako da sam otpuzao nazad na platformu, sišao niže liftom i pozvao svoj krevet. Ah, kakve snove sam imao! I opet sam te pozvao i opet si odbila poziv.”

Odmahnula je glavom i rekla:

„Nemoj. Ne govori o ovim groznim stvarima. Činiš me nesrećnom. Odbacuješ civilizaciju.”

„Ali, vratio mi se osjećaj prostora i tada čovjek više nema mira. Odlučio sam da uđem u rupu i da se popnem uz otvor. I tako sam vježbao svoje ruke. Dan za danom sam ponavljao glupe pokrete, dok me mišići ne bi zaboljeli, sve dok nijesam mogao da visim na rukama i da držim ispružen jastuk sa kreveta mnogo minuta. Onda sam pozvao respirator i krenuo.

Isprva je bilo lako. Malter je nekako bio istrunuo i uskoro sam gurnuo unutra još pločica, uzverao sam se za njima u mrak, a duhovi mrtvih su me tješili. Ne znam šta želim da kažem time. Samo opisujem šta sam osjećao. Osjećao sam, po prvi put, da je uložen protest protiv izvitoperenja i da sam, čak i dok su me mrtvi tješili, ja takođe tješio nerođene. Osjećao sam da čovječanstvo postoji i da postoji bez odjeće. Kako bih ovo mogao da objasnim? Bilo je golo, čovječanstvo je izgledalo golo i sve ove cijevi, tasteri i mašinerija niti su došli na svijet sa nama, niti će nas pratiti nakon ovog svijeta, niti su posebno bitni dok smo ovdje.

Da sam imao snage, strgao bih svaki komad odjeće koji sam imao i otišao na spoljašnji vazduh nepokriven. Ali nije to za mene, niti vjerovatno za moju generaciju. Popeo sam se zahvaljujući respiratoru, svojoj higijenskoj odjeći i dijetetskim tabletoidima! Bolje i tako nego nikako.

Tu su bile merdevine, napravljene od nekog prastarog metala. Svjetlo sa pruge je padalo na najniže ljestve i vidio sam kako vode pravo gore iz hrpe na dnu otvora. Vjerovatno su naši preci išli gore-dolje više puta u toku dana, u svojim zgradama. Dok sam se peo, oštre ivice su mi prosjekle rukavice, tako da su mi ruke prokrvarile. Svjetlo mi je donekle pomoglo, ali onda je nastupio mrak i, još gore, tišina koja mi je parala uši kao mač. Mašina zuji! Jesi li to znala? Njeno zujanje nam prodire u krv i čak može da upravlja našim mislima. Ko bi znao! Napuštao sam domet njene moći. A onda sam pomislio: Ova tišina znači da griješim. Ali u tišini sam čuo glasove koji su me opet osnažili.”

Nasmijao se. „Bili su mi potrebni. Sljedećeg momenta sam udario glavom u nešto.”

Uzdahnula je.

„Stigao sam do jednog od onih pneumatskih zatvarača koji nas štite od spoljašnjeg vazduha. Možda si ih primijetila na vazdušnom brodu. U mrklom mraku, sa stopalima na nevidljivim ljestvama, posječenih ruku; ne mogu da objasnim kako sam preživio ovaj dio, ali su me glasovi još uvijek smirivali, tako da sam, pipajući, pronašao kopče. Pretpostavljam da je zatvarač bio širok oko osam stopa. Pružio sam ruku preko njega koliko god sam mogao. Bio je savršeno gladak. Ispipao sam ga skoro do sredine. Ne baš do sredine, jer mi je ruka bila prekratka. Zatim je glas rekao:

– Skoči. Vrijedno je toga. U sredini bi mogla biti ručka, mogao bi je uhvatiti i doći do nas svojim putem. A ako nema ručke, što bi značilo da možeš pasti i polomiti se – još uvijek je vrijedno toga: još uvijek ćeš doći do nas svojim putem.

Tako sam skočio. Ručka je bila tu, i…”

Zastao je. U majčinim očima su se nakupile suze. Znala je da mu je sudbina zapečaćena. Ako ne umre danas, umrijeće sutra. Na svijetu nije bilo mjesta za takvu osobu. A njeno sažaljenje je bilo pomiješano sa gađenjem. Bilo ju je sramota što je rodila takvog sina, ona, koja je uvijek bila poštovana i tako puna ideja. Da li je on stvarno bio mali dječak koga je učila kako da koristi poluge i tastere i kome je davala prve lekcije iz Knjige? Kosa, koja mu je unakazila usnu, pokazivala je da se pretvarao u nekakvog divljaka. Mašina nema milosti prema atavizmu.

„Ručka je bila tamo i ja sam je uhvatio. U transu sam visio nad tamom i čuo zujanje ovih mehanizama kao posljednji šapat u umirućem snu. Sve stvari do kojih mi je bilo stalo i svi ljudi sa kojima sam razgovarao kroz cijevi izgledali su beskrajno mali. U međuvremenu se ručka okrenula. Moja težina je nešto pokrenula i polako sam se ispružio, a zatim…

Ne mogu to da opišem. Ležao sam licem okrenutim prema sunčevom svjetlu. Krv mi se slivala iz nosa i ušiju i čuo sam ogromnu tutnjavu. Zatvarač, za koji sam bio zakačen, prosto je bio ispaljen iz zemlje, a vazduh koji pravimo ovdje dolje bježao je kroz ventilacijski otvor prema gornjem sloju vazduha. Prsnuo je kao fontana. Dopuzao sam nazad do njega – jer gornji sloj vazduha škodi – i, kako to već ide, duboko sam ga udisao sa ivice.

Respirator mi je odletio bogzna gdje, a odjeća mi je bila iscijepana. Samo sam ležao blizu rupe i udisao, sve dok krvarenje nije prestalo. Ne možeš da zamisliš ništa tako čudno. Ova praznina u travi – koju ću detaljnije opisati za minut – Sunce je sijalo u nju, ne direktno, već kroz razbacane oblake – mir, bezbrižnost, osjećaj prostora i fontana našeg vještačkog vazduha koji mi je strujio uz obraz! Ubrzo sam spazio svoj respirator kako skače gore-dolje unutar struje visoko iznad moje glave, a još više iznad njega je bilo mnogo vazdušnih brodova. Ali niko iz brodova ne gleda napolje i svakako me nijesu mogli primijetiti. Stajao sam tu, nasukan. Sunce je sijalo kroz mali dio otvora i osvjetljavalo najviši dio merdevina, ali nije imalo smisla da pokušam da ga dohvatim. Ili bih opet bio izbačen napolje, ili bih upao unutra i poginuo. Mogao sam samo da ležim na travi, udišući i udišući i povremeno gledajući oko sebe.

Znao sam da sam u Veseksu, jer sam prije samog početka išao na predavanje na ovu temu. Veseks leži iznad sobe u kojoj sad razgovaramo. Nekada je to bila važna država. Njeni kraljevi su držali sve južne obale od Andredsvalda do Kornvola, dok ih je sa sjevera štitio Vansdajk, šireći se preko uzvišenja. Predavača je interesovao samo uspon Veseksa, tako da ne znam koliko dugo je imao međunarodnu moć, niti bi mi to znanje moglo pomoći. Da budem iskren, u ovom momentu nijesam mogao da uradim ništa osim da se smijem. Bio sam tu, sa pneumatskim zatvaračem pored sebe i respiratorom koji je igrao iznad mene, svo troje zatočeni u travom obrasloj rupi koju je okruživala paprat.”

Zatim se opet uozbiljio.

„Imao sam sreće što je to bila rupa. Zato što je vazduh počeo da pada nazad u nju i da je puni, kao što voda ispunjava posudu. Mogao sam da pužem unaokolo. U tom trenutku sam stajao. Kad god sam pokušao da se popnem sa strane, udisao sam mješavinu u kojoj je preovladavao štetni vazduh . Ovo nije bilo toliko loše. Nijesam izgubio tabletoide i još uvijek sam bio blesavo veseo, a što se tiče Mašine, potpuno sam bio zaboravio na nju. Sad mi je bio cilj da dođem do vrha, gdje je bila paprat, pa da pogledam šta postoji iza.

Požurio sam preko padine. Novi vazduh je za mene još uvijek bio previše gorak i, nakon što sam na sekund vidio nešto sivo, skotrljao sam se nazad. Sunce je jako oslabilo i sjetio sam se da je bilo u Škorpiji – bio sam na predavanju i o tome. Ako je Sunce u Škorpiji, a ti se nalaziš u Veseksu, to znači da moraš biti što brži, ili će se previše smračiti. (Ovo je bila prva korisna informacija koju sam ikad pokupio sa predavanja, a očekujem se da će biti i posljednja) Grčevito sam pokušavao da dišem novi vazduh i da se što više udaljim od svoje bare. Rupa se jako sporo punila. Na momente sam mislio da fontana slabije struji. Činilo mi se da moj respirator pleše bliže površini; tutnjava se stišavala.”

Prekinuo je.

„Mislim da ti ovo nije zanimljivo. Ostatak će ti biti još manje zanimljiv. Tu nema nikakvih ideja i volio bih da te nijesam natjerao da dođeš. Mi smo previše različiti, majko.”

Rekla mu je da nastavi.

„Veče je palo prije nego što sam se popeo na nagib. Sunce je već skoro nestalo sa neba i nijesam mogao dobro da vidim. Ti, koja si upravo prešla preko Krova Svijeta, nećeš htjeti da slušaš o malim brdima koja sam vidio – niskim, bezbojnim brdima. Ali, meni su ona izgledala kao da su živa: busenje, koje ih je prekrivalo, bilo je koža ispod koje su se širili mišići, osjećao sam da su ta brda imala nepojmljivu snagu za ljude u prošlosti, kao i da su ih ljudi voljeli. Sada spavaju – možda i zauvijek. Komuniciraju s čovječanstvom u snovima. Srećan je muškarac, srećna je žena koji probude brda Veseksa. Jer iako spavaju, neće nikad umrijeti.”

Strastveno je povisio glas.

„Zar ne vidiš, zar svi vi predavači ne vidite da mi zapravo umiremo, da je ovdje dolje jedina stvar koja zaista živi u stvari Mašina? Stvorili smo Mašinu kako bi ispunjavala našu volju, ali više ne možemo da je natjeramo da radi po našoj volji. Otela nam je osjećaj prostora i osjećaj dodira, zamaglila je svaki ljudski odnos, svela ljubav na tjelesni akt, paralizovala je naša tijela i našu volju, a sad nas tjera da je obožavamo. Mašina se razvija – ali ne na našim lažima. Mašina nastavlja – ali ne prema našim ciljevima. Postojimo samo kao krvna zrnca koja plove njenim arterijama i, kada bi mogla da funkcioniše bez nas, pustila bi nas da umremo. Oh, nemam lijek za to – osim možda jednog: da iznova i iznova ponavljam ljudima da sam vidio brda Veseksa onako kako ih je Elfrid vidio kad je zbacio Dance.

I tako je Sunce zašlo. Zaboravio sam da spomenem da je pojas magle ležao između mog brda i ostalih brda i da je bio biserne boje.”

Prekinuo je po drugi put.

„Nastavi”, umorno je rekla majka.

Odmahnuo je glavom.

„Nastavi. Više ništa što kažeš ne može da me uznemiri. Očvrsla sam.”

„Htio sam da ti ispričam ostatak, ali ne mogu; znam da ne mogu; zbogom.”

Vašti je neodlučno stajala. Svi nervi su je golicali zbog njegovog bogohuljenja. Ali takođe je bila radoznala.

„Ovo je nepravedno”, požalila se. „Pozvao si me s kraja na kraj svijeta da čujem tvoju priču – i ima da je čujem. Ispričaj mi – u kratkim crtama, jer je ovo užasno gubljenje vremena. Ispričaj mi kako si se vratio u civilizaciju.”

„Ah, to!” rekao je, počinjući. „Htjela bi da čuješ o civilizaciji. Svakako. Da li sam stigao do mjesta gdje je respirator pao?”

„Ne – ali sad sve razumijem. Stavio si respirator, uspio si da hodaš po površini Zemlje sve do tunela, gdje si bio prijavljen Centralnom Komitetu.”

„Nikako.”

Prešao je rukom preko čela, kao da želi da ukloni neki snažan utisak. Zatim, nastavljajući priču, ponovo se zagrijao.

„Moj respirator je pao negdje oko sumraka. Spomenuo sam da se fontana činila slabijom, zar ne?”

„Da.”

„U sumrak, pustila je respirator da padne. Kao što sam rekao, potpuno sam bio zaboravio na Mašinu i u tom trenutku nijesam obraćao mnogo pažnje, jer sam bio zauzet drugim stvarima. Imao sam sopstveni izvor vazduha, u koji sam mogao da uronim glavu kad bi spoljašnja oštrina postala nepodnošljiva. Vjerovatno je mogao da ostane tu danima, kada ne bi bilo vjetra da ga rastjera. Shvatio sam šta znači prestanak strujanja tek kad je već bilo kasno. Vidiš, rupa u tunelu je bila popravljena. Aparat za Popravku; Aparat za popravku mi je bio za petama.

Bilo je tu još jedno upozorenje, ali sam ga zanemario. Noćno nebo je bilo vedrije nego dnevno, a Mjesec, koji je kaskao za Suncem, na momente je prilično jako obasjavao dolinu. Bio sam na svom uobičajenom mjestu – na granici između dvije atmosfere – kad sam pomislio kako vidim da nešto tamno prelazi preko dna doline i nestaje u otvoru. U svojoj gluposti, potrčao sam dolje. Sagnuo sam se i slušao, mislim da sam čuo slab zvuk struganja u dubini.

Ovo me je uznemirilo – ali, bilo je prekasno. Odlučio sam da stavim respirator i da išetam pravo iz doline. Ali respirator je bio nestao. Znao sam tačno gdje je bio pao – između zatvarača i rupe – i čak sam mogao da osjetim biljeg koji je bio ostavio na tlu. Nestao je, a ja sam shvatio da se dešava nešto zlo i da je bolje da pobjegnem u drugi vazduh i da, ako već moram da umrem, umrem trčeći prema oblaku koji je imao boju bisera. Nijesam ni krenuo. Iz otvora – previše je užasno. Crv, dugačak bijeli crv ispuzao je iz otvora i klizio po travi obasjanoj mjesečinom.

Vrisnuo sam. Uradio sam sve što nije trebalo, stao sam na to stvorenje umjesto da se udaljim od njega, a ono je odmah obmotalo moj članak. Zatim smo se borili. Crv me je pustio da trčim po cijeloj dolini, ali se penjao uz moju nogu dok sam trčao.

Vikao sam:

  • Upomoć! (Taj dio je previše užasan. Pripada dijelu koji nikad nećeš saznati.)

Vikao sam:

  • Upomoć! (Zašto ne možemo da trpimo u tišini?)

Vikao sam:

  • Upomoć!

Kad su mi se stopala zapetljala jedno o drugo, pao sam i bio sam odvučen od drage paprati i živih brda, pored velikog metalnog zatvarača (ovaj dio ti mogu ispričati) i mislio sam da bih bio opet spašen ako bih uhvatio ručku.

I ona je takođe bila obmotana. Ah, cijela dolina je bila puna tih stvorenja. Pretraživali su je u svim pravcima, razgolitili su je, a iz rupe su virila bijela rila ostalih, spremna za slučaj da budu potrebna. Donijeli su sa sobom sve što se moglo pomjeriti – grmlje, gomile paprati, sve, tako da smo isprepleteni pali zajedno dolje u pakao. Posljednje što sam vidio, prije nego što se zatvarač zaklopio iznad nas, bile su neke zvijezde i osjećao sam kao da čovjek moje vrste živi na nebu. Borio sam se, borio sam se do samog kraja, tek sam se smirio kada mi je glava udarila u ljestve. Probudio sam se u ovoj sobi. Crvi su bili nestali. Bio sam okružen vještačkim vazduhom, vještačkim svjetlom, vještačkim mirom, a moji prijatelji su me zvali kroz govorne cijevi da saznaju jesam li imao kakvih novih ideja u posljednje vrijeme.”

Njegova priča se ovdje završila. Nije bilo moguće razgovarati o njoj, tako da se Vašti spremala da krene.

„Ovo će se završiti Beskućništvom”, tiho je rekla.

„Volio bih da bude tako”, odgovorio je Kuno.

„Mašina je bila vrlo milostiva.”

„Više volim Božju milost.”

„Da li pod tom sujevjernom frazom hoćeš da kažeš da možeš da živiš u spoljašnjem vazduhu?”

„Da.”

„Da li si ikad vidio, oko tunelskih prolaza, kosti onih koji su izbačeni nakon Velike Pobune?”

„Da.”

„Ostavljeni su onamo gdje su nestali radi našeg prosvjetljenja. Nekoliko ih je otpuzalo, ali i oni su nestali – ko u to može sumnjati? Tako je i sa Beskućnicima današnjice. Površina Zemlje više ne podržava život.”

„Zaista.”

„Paprat i malo trave mogu preživjeti, ali svi viši oblici života su nestali. Da li ih je bilo koji vazdušni brod primijetio?”

„Ne.”

„Da li je ijedan predavač govorio o njima?”

„Ne.”

„Pa otkud onda ta tvrdoglavost?”

„Zato što sam ih ja vidio”, eksplodirao je.

„Šta si vidio?”

„Zato što sam je vidio u sumrak – zato što je došla kad sam zvao u pomoć – zato što je i ona, takođe, bila upletena u crve i, srećnija od mene, ubijena je tako što joj je jedan od njih probušio grlo.”

Bio je lud. Vašti je otišla i nije ga nikad više vidjela, čak ni u toku nevolja koje su uslijedile.


 


Poglavlje 3: Beskućnici

Tokom godina koje su uslijedile nakon Kunove vratolomije, desile su se dvije važne promjene unutar Mašine. Spolja su izgledale revolucionarno, ali svijest ljudi je u svakom slučaju prethodno bila pripremljena; one su samo ispoljile tendencije koje su već postojale.

Prva je bila zabrana respiratora.

Napredni mislioci, kao što je bila Vašti, oduvijek su posjetu površini Zemlje smatrali glupošću. Vazdušni brodovi su možda bili neophodni, ali kakva je bila korist od izlaska napolje iz čiste radoznalosti i od puzanja milju ili dvije u zemljanom motoru? Ovakva praksa je bila vulgarna i možda, čak, blago nepristojna: nije proizvodila nikakve nove ideje i nije imala nikakve veze sa praksama koje su stvarno bile važne. Stoga su respiratori zabranjeni, a pored njih, naravno, i zemljani motori. Osim nekoliko predavača koji su se žalili kako im je uskraćen pristup predmetnoj materiji, ova promjena je tiho prihvaćena. Oni koji su još uvijek željeli da saznaju kako Zemlja izgleda da su, na kraju krajeva, prosto mogli da poslušaju gramofon, ili da pogledaju kinofotose.

Čak su se i predavači prećutno složili, nakon što su otkrili da je predavanje o moru koje se skrpi od drugih, već postojećih, predavanja na tu temu, ipak stimulišuće.

„Čuvajte se ideja iz prve ruke!”, uzviknuo je jedan od najnaprednijih među svima. „Ideje iz prve ruke zapravo ne postoje. One nijesu ništa drugo nego fizičke impresije koje proizvode život i strah, a ko bi mogao zasnovati filozofiju na tako groznom temelju? Neka vaše ideje budu iz druge ruke i, ako može, iz desete ruke, jer će u tom slučaju biti daleko od tog uznemirujućeg elementa – direktnog posmatranja. Ne učite ništa o mom predmetu – Francuskoj revoluciji. Umjesto toga, učite šta ja mislim da je Eniharmon mislio da je Jurajzen mislio da je Guč mislio da je Ho-Jung mislio da je Či-Bo-Sing mislio da je Lafkadio Hern mislio da je Karlajl mislio da je Mirabo rekao o Francuskoj revoluciji. Posredovanjem ovih deset velikih mislilaca, krv koja je prosuta u Parizu i stakla koja su porazbijana na Versaju biće tranformisana u ideju koju možete najunosnije da iskoristite u svojim svakodnevnim životima. Takođe, pobrinite se da posrednika bude mnogo i da budu različiti, jer u istoriji jedan autoritet postoji kako bi protivurječio drugom. Jurajzen mora da se protivi skepticizmu Ho-Junga i Eniharmona, ja moram da se protivim impulsivnosti Guča. Vi, koji me slušate, u boljoj poziciji ste da sudite o Francuskoj revoluciji nego ja. Vaši potomci će biti u još boljoj poziciji nego vi, jer će oni učiti šta vi mislite da ja mislim, tako da će još jedan posrednik biti dodat u lanac. I nakon nekog vremena” – glas mu se povisio – „doći će generacija koja je otišla izvan činjenica, izvan impresija, generacija potpuno bezbojna, generacija moralno oslobođena od mrlje osobenosti, koja će vidjeti Francusku revoluciju ne onako kako se desila, niti onako kako bi oni voljeli da se desila, nego onako kako bi se desila da se odigrala u danima Mašine.”

Njegovo predavanje je pozdravljeno ogromnim aplauzom. Ono je samo dalo glas osjećanju koje je već skriveno postojalo u svijesti ljudi – da zemaljske činjenice moraju da budu ignorisane i da je zabrana respiratora pozitivna stvar. Čak je predloženo i da vazdušni brodovi budu zabranjeni. Ovo se nije desilo, jer su se vazdušni brodovi nekako uklopili u sistem Mašine. Ali, godinu za godinom sve manje su bili korišćeni i sve manje su ih spominjali učeni ljudi.

Druga velika promjena je bila ponovno uspostavljanje religije.

I ovo je takođe spomenuto u proslavljenom predavanju. Svi su osjetili smjeran ton kojim je zaključen govor, što je probudilo povratni odjek u svim srcima. Oni koji su već dugo obožavali u tišini, sada su počeli da govore. Opisivali su čudno osjećanje mira koje bi ih obuzelo kada bi rukovali Knjigom Mašine, zadovoljstvo ponavljanja nekih brojeva iz nje, ma koliko da su bili nerazumljivi spoljašnjem uhu, ekstazu pritiskanja tastera, ma koliko oni bili nevažni, ili zvonjavu električnog zvonceta, ma koliko to bilo izlišno.

„Mašina”, uzvikivali su, „nas hrani i oblači i daje nam dom; kroz nju razgovaramo jedno s drugim, kroz nju vidimo jedno drugo, u njoj imamo svoje biće. Mašina je prijatelj ideja i neprijatelj praznovjerja; Mašina je svemoćna, vječna; blagoslovena neka je Mašina.”

Ubrzo je ovaj svečani govor odštampan na prvoj stranici Knjige i, u kasnijim izdanjima, ritual je prerastao u komplikovan sistem slavljenja i molitve. Riječ „religija” marljivo je izbjegavana – teorijski, Mašina je još uvijek bila kreacija i naprava čovjeka. Ali, u praksi su je svi, osim nekoliko zaostalih, obožavali kao nešto božansko. Nije bila obožavana na jedinstven način. Jedan vjernik bi uglavnom bio impresioniran plavim optičkim pločama kroz koje je mogao da vidi druge vjernike; drugi bi bio opčinjen aparatom za popravku, koga je grešni Kuno uporedio sa crvima; treći bi bio opčinjen liftovima, četvrti Knjigom.

I svako se molio ovome ili onome i tražio od dijela da se založi za njega kod Mašine kao cjeline. Progon – i to je bilo prisutno. Nije uzeo puno maha, iz razloga koji će biti navedeni ubrzo. Ali, postojao je, tako da su svi koji nijesu prihvatili minimum nazvan „ne-vjerski Mehanizam” živjeli u opasnosti od Beskućništva, koje, kao što znamo, znači smrt.

Pripisati ove dvije velike promjene Centralnom Komitetu značilo bi da vrlo usko gledamo na civilizaciju. Centralni Komitet je razglasio ove promjene, to je tačno, ali im je bio uzrok onoliko koliko su kraljevi u imperijalističkom periodu bili uzrok rata. Prije će biti da su popustili pred nekim neuništivim pritiskom koji se ko zna otkuda stvorio. Kad mu je bilo udovoljeno, pojavio se neki novi pritisak, jednako neuništiv. Takvo stanje stvari je lako nazvati napretkom. Niko nije priznavao da je Mašina izvan kontrole. Godinu za godinom opsluživana je sve efikasnije i sa sve manje pameti.

Što je čovjek bolje znao svoje dužnosti prema Mašini, manje je razumio dužnosti svog komšije i, sve u svemu, u cijelom svijetu nije postojao niko ko je razumio to čudovište kao cjelinu. Takvi veliki umovi su nestali. Ostavili su sva uputstva, istina, a njihovi nasljednici su savladali po dio tih uputstava. Ali, Čovječanstvo, u svojoj želji za udobnošću, nadmašilo je samo sebe. Previše je iscrpilo bogatstva prirode. Tiho i popustljivo, tonulo je u dekadenciju, a napredak je počeo da znači napredak Mašine.

Što se tiče Vašti, njen život se mirno odvijao sve do konačne katastrofe. Zamračila bi svoju sobu i spavala; probudila bi se i osvijetlila sobu. Predavala je i slušala predavanja. Razmjenjivala je ideje sa svojim bezbrojnim prijateljima i prijateljicama i vjerovala da se duhovno razvija. Povremeno bi nekom od njenih prijatelja ili prijateljica bila odobrena Eutanazija, ta osoba bi napustila svoju sobu i otišala u Beskućništvo, što je bilo van svakog ljudskog pojma. Vašti nije puno marila. Nakon neuspješnog predavanja, nekad bi i sama zatražila Eutanaziju. Ali mortalitet nije smio da bude viši od nataliteta i zato joj Mašina nije to dozvolila.

Nevolje su počele tiho, mnogo prije nego što ih je ona bila svjesna.

Jednog dana zapanjila je poruka koju je dobila od sina. Nikad nijesu komunicirali, pošto nijesu imali ništa zajedničko; ona je od drugih čula da je on još uvijek živ i da je bio prebačen sa sjeverne hemisfere, gdje se tako neozbiljno ponašao, na južnu – zapravo, u sobu nedaleko od njene.

„Da li on to želi da ga posjetim?”, pomislila je. „Nikad više, nikad. A nemam ni vremena.”

Ne, bila je to ludost druge vrste. Odbio je da prikaže svoje lice na plavoj ploči i iz mraka je ozbiljno rekao:

„Mašina se zaustavlja.”

„Šta kažeš?”

„Mašina se zaustavlja, znam to, poznajem znake.”

Prasnula je u smijeh. Čuo je i naljutio se, tako da nijesu više razgovarali.

„Možeš li da zamisliš išta toliko apsurdno?”, viknula je jednom prijatelju. „Čovjek koji mi je bio sin vjeruje da se Mašina zaustavlja. Bilo bi bezbožno, da nije toliko ludo.”

„Mašina se zaustavlja?”, odgovorio je njen prijatelj. „Šta to znači? Ta fraza mi ništa ne znači.”

„Ni meni.”

„Nije mislio, pretpostavljam, na problem sa muzikom koji se u posljednje vrijeme javlja?”

„O, ne, naravno da ne. Pričajmo o muzici.”

„Da li si se žalila vlastima?”

„Jesam, kažu da su potrebne popravke. Uputili su me Komitetu Aparata za Popravke. Žalila sam se na one čudne uzdahe koji kvare simfonije Škole Brizbejna. Zvuče kao neko ko je u bolovima. Komitet Aparata za Popravke kaže da će stvar ubrzo biti popravljena.”

Nejasno zabrinuta, nastavila je sa svojim životom. Prvo, kvar muzike ju je iritirao. Drugo, nije mogla da zaboravi Kunov govor. Da je znao da je muzika u kvaru – nije to mogao da zna, jer je prezirao muziku – da je znao da nešto nije u redu, opaska „Mašina se zaustavlja” bi bila upravo ona vrsta otrovne opaske koju bi upotrijebio. Naravno da je to izgovorio slučajno, ali ta slučajnost ju je uznemirila, tako da se mrzovoljno obratila Komitetu Aparata za Popravke.

Odgovorili su, kao i prije, da će kvar ubrzo biti popravljen.

„Ubrzo! Odmah!”, odgovorila je. „Zašto bi me nesavršena muzika mučila? Stvari se uvijek odmah popravljaju. Ako je odmah ne popravite, žaliću se Centralnom Komitetu.”

„Centralni Komitet ne prima lične žalbe”, odgovorio je Komitet Aparata za Popravke.

„Preko koga onda da uputim žalbu?”

„Preko nas.”

„Onda se žalim.”

„Vaša žalba će biti proslijeđena kad dođe na red.”

„Jesu li se drugi žalili?”

Ovo pitanje je bilo nemehaničko, tako da je Komitet Aparata za Popravke odbio da odgovori na njega.

„Previše je loše!”, viknula je drugoj prijateljici. „Nikad nije bilo nesrećnije žene od mene. Nikako više ne mogu da budem sigurna u svoju muziku. Sve je gora i gora svaki put kad je pozovem.”

„U čemu je problem?”

„Ne znam da li je u mojoj glavi ili unutar zida.”

„Žali se, u svakom slučaju.”

„Žalila sam se i moja žalba će biti proslijeđena Centralnom Komitetu kada dođe na red.”

Vrijeme je prolazilo i kvarovi im više nijesu smetali. Nedostaci nijesu popravljeni, ali ljudska tkiva su u to buduće doba postala toliko poslušna da su se spremno prilagođavala svakom hiru Mašine. Uzdah na vrhuncu simfonije Škole Brizbejna nije više iritirao Vašti; prihvatila ga je kao dio melodije. Neskladna buka, u glavi ili unutar zida, nije više smetala njenim prijateljima i prijateljicama. Tako je bilo i sa buđavim vještačkim voćem, kao i sa vodom za kupanje koja je počela da smrdi, kao i sa nepravilnim rimama koje je mašina za poeziju počela da šalje. Za sve ovo su isprva slate ogorčene žalbe, a zatim su se svi tiho povinovali i zaboravili na to. Stvari su se kretale od lošeg ka gorem bez ikakvog prigovora.

Bilo je drugačije sa kvarom aparata za spavanje. To je bio ozbiljniji zastoj. Došao je dan kada se širom svijeta – na Sumatri, u Veseksu, u bezbrojnim gradovima Kurlanda i Brazila – kreveti nijesu pojavili, nakon što su ih pozvali njihovi umorni vlasnici. Ovo možda izgleda kao smiješan problem, ali od tad možemo pratiti kolaps čovječanstva. Komitet koji je bio odgovoran za ovaj kvar je bio preplavljen žalbama, koje su bile proslijeđene, po običaju, Komitetu Aparata za Popravke, koji ih je zatim uvjeravao da će ih proslijediti Centralnom Komitetu. Ali nezadovoljstvo je raslo, jer ljudska rasa još uvijek nije bila dovoljno prilagođena na nedostatak sna.

„Neko nešto petlja sa Mašinom”, počeli su da govore.

„Neko pokušava da od sebe napravi kralja, da ponovo uvede lični element.”

„Kaznite tu osobu Beskućništvom.”

„Spas! Osvetite Mašinu! Osvetite Mašinu!”

„Rat! Ubijte čovjeka!”

Ali Komitet Aparata za Popravke je sada istupio i stišao paniku dobro probranim riječima. Priznao je da su samom Aparatu za Popravke sada potrebne popravke.

Učinak ovog iskrenog priznanja bio je zadivljujući.

„Naravno”, rekao je poznati predavač, onaj koji podučava o Francuskoj revoluciji, koji je svako novo truljenje ukrašavao divotom. „Podrazumijeva se da sad nećemo ulagati svoje žalbe. Aparat za Popravke nas je tako dobro pazio u prošlosti da sad svi saosjećamo sa njim i strpljivo čekamo njegov oporavak. Kad mu bude odgovaralo, nastaviće sa svojim dužnostima. U međuvremenu, snađimo se bez kreveta, tabletoida, bez naših sitnih potreba. Takva bi bila, siguran sam, i želja Mašine.”

Udaljena hiljadama milja, publika mu je aplaudirala. Mašina ih je još povezivala. Ispod mora, ispod planina, pružale su se žice kroz koje su posmatrali i slušali, ogromne oči i uši koje su bile njihovo nasljedstvo, a sveopšte zujanje je njihove misli oblikovalo u jedan te isti izgled pokornosti. Samo su stari i bolesni bili nezahvalni, jer se pričalo da je i Eutanazija u kvaru, te da se kod ljudi ponovo pojavio bol.

Postalo je teško da se čita. Mrlja je ušla u atmosferu i prigušila svjetlost. Povremeno je Vašti jedva vidjela drugi kraj svoje sobe. I vazduh je, takođe, bio loš. Žalbe su bile glasne, popravke beskorisne, a ton predavača je bio herojski dok je vikao: „Hrabrosti! Hrabrosti! Kakve veze ima, sve dok Mašina nastavlja da radi? Njoj su i svjetlost i tama jedno te isto.”

I, iako su se stvari malo popravile nakon nekog vremena, stari sjaj nije više nikad obnovljen i čovječanstvo se nikad nije oporavilo od svog ulaska u sumrak. Histerično se pričalo o „mjerama”, o „provizornoj diktaturi”, a stanovnici Sumatre su zamoljeni da se upoznaju sa radom centralne elektrane, koja je bila smještena u Francuskoj. Uglavnom je vladala panika i ljudi su svoju snagu trošili na molitve nad Knjigom, opipljivim dokazom svemoćnosti Mašine. Postojali su stepeni straha: ponekad bi se javile glasine nade; Aparat za Popravke je skoro popravljen; neprijatelji Mašine su savladani; evoluirali su novi „nervni centri” koji bi trebalo da rade još veličanstvenije nego prije. Ali došao je dan kada je, bez ikakvog upozorenja, bez ijednog znaka slabljenja, pao kompletan komunikacioni sistem u cijelom svijetu i svijetu je tada, po njihovom shvatanju, došao kraj.

Vašti je u tom trenutku predavala i njene prethodne opaske su okončane aplauzom. Kad je nastavila, publika se utišala i nakon zaključka se nije začuo nikakav zvuk. Donekle nezadovoljna, pozvala je prijatelja koji je bio specijalista za empatiju. Nije bilo zvuka: bez sumnje je spavao. Tako je bilo i sa sljedećom prijateljicom koju je pokušala da pozove, kao i sa sljedećom, sve dok se nije sjetila Kunove zagonetne opaske, „Mašina se zaustavlja”.

Ta fraza i dalje nije imala smisla. Kada bi Vječnost počela da se zaustavlja, svakako bi ubrzo bila opet pokrenuta.

Na primjer, još uvijek je bilo malo svjetla i vazduha – atmosfera se popravila prije nekoliko sati. Još uvijek je tu bila i Knjiga, a dok je bilo Knjige, bilo je i sigurnosti. Onda se skršila, jer je sa prestankom aktivnosti došao neočekivani teror – tišina.

Ona nikad nije upoznala tišinu i njen dolazak ju je skoro ubio – na hiljade ljudi zaista i jeste odmah ubio. Od svog rođenja je bila okružena neprekidnim zujanjem. Ono je za uho bilo isto što je za pluća bio vještački vazduh, tako da su joj stravični bolovi protutnjali kroz glavu. Jedva znajući šta radi, posrnula je naprijed i pritisnula nepoznati taster, onaj koji je otvarao vrata njene ćelije.

Sada su vrata ćelije radila zahvaljujući sopstvenoj jednostavnoj šarki. Nijesu bila povezana sa centralnom elektranom, koja je umirala daleko, u Francuskoj. Ćelija se otvorila, zbog čega je Vašti počela da se jako nada kako je Mašina popravljena. Ćelija se otvorila, a Vašti je vidjela zadimljen tunel koji je krivudao daleko prema slobodi. Jedan pogled, a onda se povukla nazad. Zato što je tunel bio pun ljudi – ona je bila među posljednjima u gradu koja se uzbunila.

Ljudi su joj oduvijek bili odbojni i ovo je bio košmar iz njenih najgorih snova. Ljudi su puzali unaokolo, ljudi su vrištali, cvilili, dahtali, dodirivali jedni druge, nestajali u mraku, opet i iznova gurali jedni druge sa platforme na aktivne šine. Neki su se tukli oko električnih zvona, pokušavajući da pozovu vozove koje nije bilo moguće pozvati. Drugi su vičući tražili Eutanaziju ili respiratore, ili su bogohulili o Mašini. Neki su stajali na vratima svojih ćelija plašeći se, baš kao i ona, kako toga da ostanu unutra, tako i napuštanja ćelija. A u pozadini svog ovog meteža bila je tišina – tišina koja predstavlja glas Zemlje i nestalih generacija.

Ne – ovo je bilo gore od usamljenosti. Ponovo je zatvorila vrata i sjela da sačeka kraj. Raspadanje se nastavilo, praćeno užasnom lomljavom i tutnjavom. Ventili koji su pridržavali Medicinski Aparat su sigurno oslabili, jer se on slomio i grozno visio sa plafona. Pod se podigao, pa pao, izbacivši je iz stolice. Jedna cijev se povijala prema njoj poput zmije. I na kraju je došao najveći horor – svjetlo je počelo da nestaje, a ona je znala da se dugi dan civilizacije završava.

Vrtjela se unokolo, moleći se da bude spašena iz svega ovoga, u svakom slučaju ljubeći Knjigu i pritiskajući taster za tasterom. Spoljašnji metež se pojačavao i čak je probio zid. Polako se sjaj njene ćelije gasio i izgubio se odsjaj sa metalnih prekidača. Više nije mogla da vidi sto za čitanje, kao ni Knjigu, iako ju je držala u ruci.

Svjetlo je slijedilo pravac zvuka, vazduh je slijedio svjetlo, a drevna praznina se vratila u rupu iz koje je bila toliko dugo izbačena. Vašti je nastavila da se njiše u krug, kao vjernici jedne davne religije, vrišteći, moleći se, udarajući u tastere krvavim rukama. Na taj način je otvorila svoj zatvor i pobjegla – pobjegla duhom: tako barem meni izgleda, prije nego što se moja priča završava. Da li je pobjegla tijelom – to ne mogu da znam. Udarila je, slučajno, taster koji otvara vrata i struja lošeg vazduha na njenoj koži, glasni uzdasi u njenim ušima, rekli su joj da je opet naspram tunela, naspram te ogromne platforme na kojoj je vidjela kako se ljudi tuku. Više se nijesu tukli. Preostali su samo šapati i mali cvileći jauci. Na stotine ih je umiralo napolju u mraku.

Briznula je u plač.

Suze su joj odgovorile.

Potekle su za čovječanstvom, te dvije suze, ne za sobom. Nijesu mogle da podnesu da ovo znači kraj. Prije nego što se tišina okončala, srca su im se otvorila i znale su šta je bilo važno na Zemlji. Čovjek, cvijet svog mesa, najplemenitije od svih vidljivih stvorenja, čovjek koji je jednom napravio boga po svojoj slici i odmjeravao svoju snagu na sazvježđima, divni goli čovjek je plakao, daveći se u odjeći koju je sam ispleo. Rintao je vijek za vijekom, a ovo je bila nagrada. Uistinu je odjeća izgledala bajno u početku, ukrašena bojama kulture, šivena koncima samoporicanja. I bila je bajna toliko dugo da je čovjek po želji mogao da je odbaci i da živi u skladu sa suštinom koja je njegova duša, kao i u skladu s jednako božanskom suštinom svog tijela. Grijeh protiv tijela – uglavnom su plakali zbog toga; vjekovi nepravde prema mišićima i nervima, prema onih pet kapija zahvaljujući kojima jedino možemo da opažamo – pravdajući se pričom o evoluciji, sve dok tijelo nije postalo bijela kaša, dom podjednako bezbojnih ideja, bljutavi ostatak duha koji je posegnuo za zvijezdama.

„Gdje si?”, jecala je.

Njegov glas u tami je rekao: „Ovdje.”

„Ima li ikakve nade, Kuno?”

„Za nas ne.”

Puzala je po tijelima mrtvih. Njegova krv ju je poprskala po rukama.

„Brže”, jedva je govorio, „umirem – ali dodirujemo se, pričamo, ne kroz Mašinu.”

Poljubio ju je.

„Vratili smo se nama samima. Umiremo, ali smo povratili život, kao što se desilo u Veseksu, kada je Elfrid zbacio Dance. Znamo šta znaju oni spolja, oni koji su živjeli u oblaku boje bisera.”

„Ali Kuno, da li je to istina? Da li još uvijek ima ljudi na površini Zemlje? Da li ovaj… tunel, ova zatrovana tama… nije zapravo kraj?

Odgovorio je: „Vidio sam ih, pričao sam s njima, volio sam ih. Kriju se u sredini paprati, sve dok se naša civilizacija ne zaustavi. Danas su oni Beskućnici, a sjutra…”

„O, sjutra – neka budala će ponovo pokrenuti Mašinu, sjutra.”

„Nikad”, rekao je Kuno, „nikad. Čovječanstvo je naučilo svoju lekciju.”

Dok je govorio, cijeli grad se slamao kao pčelinje saće. Jedan vazdušni brod je uplovio kroz tunelski prolaz u srušeno pristanište. Pao je dolje, eksplodirajući u pokretu, parajući sprat za spratom svojim čeličnim krilima. Na trenutak su vidjeli cijele narode mrtvih i, prije nego što su im se pridružili, komadiće neukaljanog neba.

Prevod: Muarem Hajdo

Uskoro u: “Preko granice”, Akvamarin Pres, Podgorica.

Prevođenje zbirke je pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore.

Intervju sa Stefom Jansenom

Prenosimo intervju sa socijalnim antropologom Stefom Jansenom, koji dvadeset godina radi etnografska istraživanja u bivšim jugoslovenskim zemljama.

IMG_6442

U sklopu ciklusa „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“  koje je održano u Muzičkom paviljonu Staklenac, razgovarali smo sa Stefom Jansenom, društvenim antropologom koji predaje na Univerzitetu u Mančesteru u Velikoj Britaniji, na temu „Dejtonsko međuvrijeme“.

Stef Jansen se već dvadeset godina bavi istraživanjima transformacija doma, države i nade u postjugoslovenskim zemljama. Najnovija knjiga mu je upravo izašla pod naslovom Yearnings in the Meantime: ‘Normal Lives’ and the State in a Sarajevo Apartment Complex (“Čežnja u Međuvremenu: ‘Normalni životi’ i država u jednom Sararajevskom naselju”). Izdavač je Berghahn Books.

ON: Od potpisivanja Dejtona u BiH prošlo je dvadeset godina, na planu razvitka nije se puno toga promjenilo. Šta moramo učiniti da bi krenuli napred?

Stef Jansen: Da imam recept za napredak, bio bih srećan čovjek. Ali da, taj osjećaj da se stvari ne mijenjaju ili barem ne dovoljno, taj osjećaj nedostatka pokretljivosti, jeste jedan od najjačih i najprisutnijih obrazaca u današnjoj BiH. To se i primjetilo u mom istraživanju u jednom Sarajevskom naselju. U toj studiji sam se fokusirao na to kako ljudi gledaju ulogu države, jer su to vrlo često spomenuli kao ključni faktor: država, rekli su, je ta koja treba da obezbjedi ‘normalan život’. Ljudi čeznu za normalnim životima, i za to, vjeruju, treba im ‘normalna država’. Važno je reći da, kad kažem država, ne mislim specifično na BiH ili entitet ili kanton, nego na opšti institucionalni okvir u kojem se odvijaju naši životi. Dakle radi se o uređenju jednog društva u najpraktičnijem smislu istog. To uključuje i školstvo i gradski prevoz i održavanje naselja i tako dalje. A tu, ljudi su mi rekli, normalne države nema. Po njihovom mišljenju, jedino dobro što je Dejton donio je prestanak pucanja; i naravno to nije mala stvar. Ali moji sagovornici su doživljavali taj Dejton istovremeno kao ogromnu prepreku, jer onemogućuje izgradnju takozvane ‘normalne’ ili ‘funkcionalne’ ili ‘uređene’ države. A bez takve države, oni smatraju, nema normalnog života. Tako da ispada da je država na čekanju, pa je time i život na čekanju.

ON:  Koči li nas tradicija da se pokrenemo sa mrtve tačke?

Stef Jansen: Mislim da ne možemo gledati ‘tradiciju’ na tako jednostavan način, kao kočnicu. Smatram da sa jedne strane u BiH zaista postoji entuzijazam za specifične forme tradicije, recimo u etnonacionalnom-religioznom-patrijarhalnom ključu, i da u tome ima puno politički problematičnog. Ali čini mi se da jedan veliki dio tog entuzijazma često ne prelazi nivo koketiranja. Mislim da čak možemo reći da je najraširenija tradicija u ovoj zemlji danas nešto što bismo mogli nazvati ‘tradicijom modernog’. Više nego u etnonacionalno-religiozno-patrijarhalnoj tradiciji, koja često jeste vidljivija u javnoj sferi, upravo tu vidim najveći zajednički imenitelj u stanovništvu. Kod većine ljudi postoji čežnja za takozvanim normalnim životima u kojima se ide naprijed, u kojima postoji uslov za pojedinačni i kolektivni boljitak. Velikim dijelom, ta ‘tradicija modernog’ se bazira na iskustvenom sjećanju jednog drugačijeg života za vrijeme SFRJ. Moji sagovornici su na to vrijeme gledali vrlo pozitivno, uglavnom se taj život označavao kao ‘normalan život’, i spominjali su posao, standard, školstvo, zdravstvo, putovanja, slobodu, i tako dalje. Mada se to ne treba idealizovati, mahom su govorili kako su prije rata imali uređenu državu i jednu sigurnu budućnost. To se brutalno prekinulo 1992. godine. U Sarajevu pod opsadom, moji sagovornici kažu, živjeli su dan za danom, samo da sačuvaju živu glavu, da nađu hranu, vodu, lijekove i tako dalje. Očajnički su željeli kraj nasilja, ali primjetno je i to da su imali dosta velikih nada za period kada se taj rat završi. Naime, nadali su se povratku ‘u normalu’, ponovnom priključku u toku normalnog života u kojemu se ide na bolje. A djelomično baš zbog toga se poslijeratni period dožviljava kao užasno razočaranje, jer koliko god da je vremena prošlo, a prošlo je previše vremena, ljudi imaju osjećaj da je uzalud prošlo. Tu je važno i reći da se ovdje često znaju predstavljati problemi u ovoj zemlji kao posljedice mentaliteta ‘našeg čovjeka’. To je svojevrsni samoproglašeni Balkanizam, gdje se BiH predstavlja kao vječni izuzetak. Znate kako se kaže: „Gdje to ima“, ljudi će reći, „pa to nigdje nema“. Time se kaže da ovdje ništa nije kako treba, i insinuira se da je to tako jer u ljudima u BiH ima, kao, neka kulturna mana. Mislim da je to potpuno progrešno. I za to smatram da je bitno reći da taj osjećaj zastoja, nepokretljivosti, ma koliko god imao svoju specifičnu formu u BiH zbog rata, zbog etnonacionalizma, i tako dalje ipak nije jedinstvena pojava. Jer širom svijeta mi danas živimo u nekim vremenima nakon nečega, dakle u vremenima u kojima priča o modernim, to jest ‘normalnim’ životima, u kojima se možemo nadati sigurnoj budućnosti, više nije pristupna za veliki broj ljudi.

ON: Šta nam je donijelo dejtonsko međuvrijeme?

Stef Jansen: Tu bih se vratio na vezu između čeznje za normalnim životima i za normalnom državom. Što se toga tiče, mogli bismo reći da se kroz Dejtonsko međuvrijeme provlače barem tri velika paradoksa. Prvi je da se većina ljudi žale da im je država i previše odsutna ali i previše prisutna. S’ jedne strane kažu da nema uređenog sistema, da država pati od neefikasnosti, korupcije, javašluka. Dakle tu vidimo osjećaj da su ljudi prepušteni sami sebi, da država ne vodi računa o njima. A s’ druge strane, ti isti ljudi će istovremeno reći da im država – ustvari ‘politika’ – ne da mira. Dakle, za njih, premalo ima države, a previše je ima. Drugi paradoks je u porukama koje građani dobijaju od vladajućih struktura. Sa jedne strane tu su stalni pozivi na strpljenje: da se ne može očekivati boljitak preko noći, i to već 20 godina. Dakle, neka čekaju samo izbore, neka čekaju na paket jedan, na paket dva, samo još malo da trpe, pa će sve biti bolje. A sa druge strane istovremeno uočavamo pozive za kretanje naprijed, pogotovo na takozvani put u Evropu. Treći paradoks je da je politika svima prljava, nemoralna, ali sa druge strane ona itekako može jednom nezanemarivom broju ljudi da pruži uslove za puku reprodukciju svakodnevnog života. Dakle, mnogima je politika daleka i odvratna, ali i bliska i intimna i, u datim okolnostima, poželjna. Tu možemo vidjeti da se ova tri paradoksa vrte oko uloge države i pokretljivosti za takozvane normalne živote, oko toga kako ići naprijed i u kojem okviru. Tu možemo uočiti nešto kao začarani krug: kao da bi država sama sebe trebala da generiše, da se konstituiše. Kako vidi velika većina ljudi u ovoj zemlji: bolest leži u državi, a i lijek leži u državi.

Autorica: M.P.

Preuzeto sa: http://ostranula.org/stef-jansen-da-imam-recept-za-napredak-bio-bih-srecan-covjek/

SF radio drame: “RUR. Rosomovi univerzalni roboti”, “Frankenštajn” i “Nevidljivi čovjek”

Poslušajte tri klasika SFa u obliku radio drame!

 

Frankenstein_1818_edition_title_page

Naslovna stranica prvog izdanja

 

Radio drama “Frankenštajn“, britanske autorke Meri Šeli, u produkciji Radio Beograda.

Objavljen 1818. godine, “Frankenštajn, ili moderni Prometej” predstavlja jedno od prvih djela naučne fantastike: https://www.youtube.com/watch?v=asVXGEYKOfQ

 

 

 

 

 


 

Rur_1st_ed_1920

Naslovna stranica prvog izdanja

 

 

Radio dramaRUR. Rosomovi univerzalni roboti“, češkog autora Karla Čapeka, u produkciji Radio Beograda.

Čapek je kroz ovu dramu uveo riječ “robot” u češki, engleski i druge jezike. Napisana je 1920. godine: https://www.youtube.com/watch?v=j5LXqrU1V2k

 

 

 

 


 

Naslovna stranica prvog izdanja

Naslovna stranica prvog izdanja

 

Radio drama “Nevidljivi čovjek“, britanskog autora H. G. Velsa, iz 1897. godine, u produkciji Radio Beograda. Vels je poznat kao “otac naučne fantastike”: https://www.youtube.com/watch?v=IOUJKDYqezQ

 

Nova knjiga u pripremi: Preko granice

Na konkursu za književnost i književno prevođenje Ministarstva kulture Crne Gore za 2015. godinu, odobreno nam je 1200EUR za prevođenje zbirke priča “Preko granice”:

http://www.ministarstvokulture.gov.me/vijesti/147858/Odluka-sufinansiranju-programa-i-projekata-od-znacaja-za-ostvarivanje-javnog-interesa-u-oblasti-kulturno-umjetnickog-stvaralastv.html

Zbirka priča pod nazivom „Preko granice“ predstavlja prevod naučno-fantastičnih i/ili utopijskih priča koje govore o prelasku fizičkih, kao i simboličkih, kulturnih i rodnih granica.

575px-Calabi_yau

Skoro sve priče predstavljaju pionirski ili jedinstven poduhvat svojih autorki i autora: tu je priča u kojoj se prvi put spominje mreža poput interneta i instant razmjena poruka; prva poznata naučno-fantastična priča koju je napisala Muslimanka; priča prve velike spisateljice fantazije u SAD-u; priča prve žene koja je objavljivala naučnu fantastiku pod svojim imenom u časopisima naučne fantastike.

Zbirka tematski sažima etičke i političke dileme koje karakterišu pokušaje prelaska preko granica u potrazi za pravednijim društvom za sve i iskreno se nadamo da ćete uživati u njoj. Neke od priča ćete u narednim mjesecima moći pročitati na našem blogu prije nego što knjiga bude objavljena, tako da pratite ovaj prostor!

Šta čini stvari etnografskim?

U ovom postu pročitajte kako možete prepoznati etnografski tekst, šta sačinjava etnografiju kao poseban žanr i kako se značenje etnografskog realizma promijenilo u posljednjih trideset godina.

Šta čini stvari etnografskim?

Kerol MekGrahan

 

Kako znate da čitate etnografiju? Šta čini knjigu ili članak etnografskim? Prošlog semestra predavala sam nov dodiplomski kurs pod imenom „Čitati etnografiju“ u kome sam svojim studentima i studentkinjama postavljala ovakva pitanja, kako bismo zajednički procijenili specifičnost i sadržaj etnografskog znanja. Prvi izazov sa kojim smo se susreli bio je da odredimo šta znači pojam „etnografski“. Šta su osobine koje neki naučni rad čine etnografskim, a ne samo deskriptivnim ili antropološkim?

Etimološki, riječ „etnografski“ potiče od riječi etnografija. Slijedeći svoje grčke korijene, etnografija se odnosi na pisanje ljudi, društva, kulture: ethnos znači „narod/ljudi“ a grapho znači „pisati“. Kao imenica, etnografija nije više ograničena samo na pisanje. Često se koristi da označi vrstu istraživanja. Antropolozi kao i ne-antropolozi govore kako „rade etnografiju“, koristeći ovaj pojam kao skraćenicu za terensko istraživanje, govoreći „etnografija“, kada misle na etnografsko istraživanje. Pod etnografskim istraživanjem podrazumijevamo uvijek promjenljiv malinovskijevski program po kome obično jedan usamljen etnograf ili etnografkinja borave na terenu vršeći posmatranje sa učestvovanjem, živjeći sa zajednicom koju istražuju i ispitujući ritmove, logike i komplikacije onog načina života koji vode ljudi u tom mjestu, ili pak različiti ljudi u različitim mjestima. Ali čak i u svojoj snažnoj metodološkoj verziji, etnografija se ne tiče samo metode. (Etnografija sasvim sigurno ne znači da istraživač samo gleda, ili intervjuiše nekoga ili da okuplja fokus grupu, kao što se ponekad misli) Pojmovi „etnografija“ i „etnografski“ odnose se na metod i teoriju i materijalni objekat (knjigu), kao i na mjesto u svijetu.

Kao što Šeri Ortner piše u svojoj knjizi iz 2006. godine, Anthropology and Social Theory, etnografija je:

„uvijek značila pokušaj da se razumije drugi životni svijet, pri čemu istraživač ili istraživačica koristi sebe – koliko je god moguće – kao instrument saznavanja.“

Istraživati i pisati etnografski je praksa utemeljena u iskustvu i tijelu. U klasičnoj formulaciji Kliforda Gerca, mi u disciplini očekujemo da se etnografija sastoji od „gustog opisa“. To šta tačno podrazumijeva gusti opis mijenjalo se kroz decenije i u zavisnosti od teorijskih i metodoloških opredjeljenja, ali jedna stvar koja je ostala konstantna je posvijećenost realizmu. Bilo da uzme formu ne-fikcije ili fikcije, proze ili poezije, etnografija je realističan žanr.

Na predavanjima, pratili smo etnografsko tako što smo čitali i poredili šest različitih savremenih etnografija o različitim dijelovima svijeta, pri čemu su ih sve napisali američki antropolozi. (Uzmimo u obzir da je ovo bio dodiplomski kurs, na master ili doktorskim kursevima možete raditi različite stvari sa periodima i nacionalnim naukama). Tih šest etnografija su:

Kit Baso: „Mudrost sjedi u mjestima: pejzaž i jezik kod zapadnih Apača“,

Kristen Godsi: „Izgubljeni u tranziciji: etnografije svakodnevnog života nakon komunizma“,

Dona Goldštajn: „Smijeh koji nije na mjestu: rasa, klasa, nasilje i seksualnost u favelama Ria“,

Deni Hofman: „Mašine rata: mladi muškarci i nasilje u Sijera Leoneu i Liberiji“,

Mandana Limber: „U vrijeme nafte: pobožnost, sjećanje i društveni život u omanskom gradu“,

kao i moja knjiga „Uhapšene istorije: Tibet, CIA i sjećanja na zaboravljeni rat“

Prije čitanja etnografija, čitali smo i razgovarali o trendovima i promjenama u etnografskom pisanju u antropologiji. Ključni tekst za nastavu je bio „Etnografije kao tekstovi“, Džordža Markusa i Dika Kušmana, objavljen 1982. godine u Annual Review of Anthropology, u kome autori daju pregled stanja etnografskog pisanja nakon Gercove knjige „Tumačenje kultura“, koja je promijenila disciplinu. Markus i Kušman identifikuju devet stvari koje karakterišu etnografsko realistično pisanje:

  1. narativna struktura je organizovana tematski, hronološki, ili problemski;
  2. etnografski glas u tekstu je neprimjetan;
  3. koristi se „narod“ kao zajednički imenitelj, ne spominju se pojedinačni karakteri;
  4. zasniva se na etnografskim podacima dobijenim u toku terenskog istraživanja;
  5. fokus je stavljen na svakodnevne situacije, na ono što etnografi vide kao spajanje interpretativnih i realističkih ciljeva;
  6. istaknuta je nativna tačka gledišta;
  7. za svaku generalizaciju dat je dovoljan kontekst i opisane su specifičnosti;
  8. korišćen je disciplinarni žargon, čime se signalizira antropološka naučnost; i
  9. ponuđene su kontekstualne egzegeze nativnih koncepata i diskursa.

Ova lista je napravljena prije trideset godina. Neki njeni dijelovi su izdržali test vremena, ali kako bi ovakva lista mogla izgledati ako bismo je pravili danas, 2012. godine?

Dok su moji studenti i studentkinje tokom semestra čitali gore spomenute etnografije, analizirali smo svaku u odnosu na listu koju su sastavili Markus i Kušman, procjenjujući kako etnografije tako i listu. Na kraju kursa, zajednički smo generisali našu sopstvenu listu. Naša lista takođe navodi devet karakteristika koje danas čine nešto etnografskim:

  1. postoji antropološka svrha, vidljiva u istraživačkom pitanju i argumentu;
  2. ipak, ta opšta antropološka svrha je u dijalogu sa pitanjima od lokalnog značaja;
  3. postoji pokušaj da se artikuliše nativna tačka gledišta;
  4. fokus je stavljen na etnografske stvarnosti, na život onako kako je življen, na svakodnevni život i uobičajeno vrijeme, a ne samo na vrijeme vanrednih okolnosti;
  5. ljudi su predstavljeni kao osobe sa ličnim imenima, a ne kao kategorije;
  6. jasno je istaknuta proizvodnja etnografskog znanja, odnosno objašnjeno je kako je došlo do toga da antropološkinja zna ono što zna;
  7. postoji dovoljan opis konteksta i zaleđa u smislu književnosti, istorije, teorije, itd.
  8. jasno je opisana etnografova veza sa zajednicom o kojoj piše, kao i način na koji je stekao povjerenje ljudi o kojima piše, kako su izgrađene veze bliskosti i brige; i
  9. jasan je naučni kredibilitet autora, čitateljsko povjerenje u njegove stručne kvalifikacije.

Moje studentkinje i studenti su tri stvari koje se ne nalaze na listi Markusa i Kušmana smatrali ključnim za pisanje uspješne etnografije. U pitanju su:

  • Transparentnost etnografkinje kao istraživačice; ne samo u smislu dragovoljne samo-refleksivnosti, već kao jasno i direktno prenešeno objašnjenje načina na koje je znanje akumulirano u toku istraživanja, kao i veze etnografkinje sa zajednicom koju je proučavala;
  • Ljudi su prisutni u tekstu kao ličnosti koje čitatelji upoznaju, kao stvarni ljudi koji su ono što jesu;
  • Jasna demonstracija značaja istraživane teme – ne samo za antropologiju, već za ljude u proučavanoj zajednici.

Za moje studentkinje i studente, ovo su bile najvažnije odlike savremenog etnografskog realizma. Ovo su stvari neophodne da se etnografsko učini gustim, te stoga i stvarnim i vjerodostojnim.

index

Izvor: http://savageminds.org/2012/05/31/what-makes-something-ethnographic/