Tag Archives: prevodi

Alison Bešdel, autorka Bešdel testa, dobila je MekArturov grant

Dobitnici i dobitnice MekArtur stipendije za 2014. godinu su objavljeni prije nekoliko dana. U skupu vrlo impresivnih (i impresivno raznovrsnih) nagrađenih mozgova je i Alison Bešdel. Ova briljantna crtačica stripova i grafičkih knjiga je istraživala svakodnevne živote lezbejki u svom stripu „Lezbače za praćenje“, u periodu od 1983. do 2008. Radila je i na stripu „Zabavna kuća: porodični tragikostrip“, zasnovanom na Bešdelinom otkriću, nakon očeve smrti, da je njen otac bio gej koji nikada nije „izašao iz ormara“, kao i na „Da li si ti moja majka? Komična drama“, u kojoj se Bešdel fokusira na svoju majku i njihov udaljen, napukao odnos.

Međutim, Bešdel je vjerovatno najpoznatija po svom doprinosu leksikonu pop kulture – stvorila je feminističku mjernu jedinicu za filmove koja nosi njeno ime, Bešdel test. Za neupućene, film može položiti Bešdel test ukoliko:

1) postoje barem dvije žene u njemu

2) koje međusobno razgovaraju

3) o bilo čemu osim o muškarcima.

Zaprepašćujuće je koliko mnogo filmova ne uspijeva da zadovolji tri ovako jednostavna kriterijuma. Bešdel je osmislila test 1985. godine u epizodi stripa „Lezbače za praćenje“ pod nazivom „Pravilo“. Ovu epizodu je napisala kada je imala samo 25 godina.

Bešdel, koja kao da već živi san – trenutno je u Italiji u sklopu programa umjetničke rezidencije – dobiće stipendiju od 625000 US dolara u periodu od pet godina. Stipendiju može potrošiti kako god želi. U razgovoru za LA Times, Bešdel je rekla sljedeće o novčanoj nagradi: „Daće mi puno sigurnosti koju trenutno nemam. Isplatiću neke dugove, uštedjeti za penziju – potpuno dosadne stvari“, dodajući kako će joj nagrada omogućiti „preuzimanje nekih rizika, rad na nečem novom – da zaista uronim u svoj rad. To je nevjerovatan poklon“.

Prije Bešdel, jedina osoba koja stvara grafičke novele a koja je osvojila prestižnu stipendiju bio je Ben Kačor, 2002. godine.

Prva osoba koja je dobila MekArturov grant za stvaranje naučne fantastike, bila je Oktavija Batler, 1995. godine.

Ovdje pogledajte ostalih 20 državljana i državljanki SADa koji su dobili MekArturov grant za 2014. godinu, poznatog i kao “nagrada za genije”.

Takođe, pogledajte koji blokbasteri prolaze Bešdel test, a koji sve padaju.

Prilagođen tekst Džesike Goldštajn, “The Woman Who Created The Bechdel Test Is Officially A Genius”.

Bajka vjekova

U ovom postu vam donosimo “Bajku vjekova”, odlomak iz naše nove knjige “Univerzalna biblioteka i druge priče”, Kurd Lasvica, u prevodu doc. dr Jelene Knežević

 Kurd Lasvic (Kurd Lasswitz) je njemački pisac, naučnik i filozof, koga zovu “ocem“ njemačke naučne fantastike, kao i jednim od osnivača ovog žanra. Bajku vjekova je napisao na prelazu 19. u 20. vijek.

Nadamo se da ćete uživati u ovom malom dijelu istorije!

Bajka vjekova

Zar pupoljak još ne cvjeta? Uskoro, ipak – jer se već otvara – mora doći čas za kojim čezne. Da pogleda vani, sjajne zvijezde i zemlju koju voli više od svega – jer već predugo traje, cijeli vijek! Predugo, čak i za malog duha kulture koji inače prostor svijeta prelijeće kao sunčani treptaj.

Ali on je u zatvoru! I tu sad više ne može ništa. Osim da sanja. Da sanja o posljednjem radosnom danu kada je bio vani, da sanja o sljedećem koji uskoro mora doći.

Zar se pupoljak ne pomjera? Ah, samo u rijetkim novogodišnjim noćima, kada počinje novi vijek, tad mu je dopušten dan slobode. On onda svojim svijetlim, duhovnim očima prozire stvari i ljude, blizu i na daleko. I onda ponovo ima vremena, cijeli jedan vijek, da razmišlja, kako li će biti sljedeći put.

Svojim malim duhovnjačkim šakama nestrpljivo dobuje po zidu zelenog zatvora. I pošto se ovaj ne pomjera, on svija svoja krila i ponovo sanja.

Kako li će ovog puta biti vani? Kako li je njegov dobri prijatelj Mihel? Istina je da je on kriv što je mali duh kulture zatvoren. Zatvoren, odavno…

U to vrijeme letio je okolo sasvim zadovoljan, daleko, od sunčanih predjela do tamne smreke sjevernoga mora. Tamo je zatekao mlađanog gorostasa, kako ispružen spava na prostranoj plaži između školjki, grleći svojom snažnom pesnicom iščupano deblo mlade smreke, dok mu se plave lokne divlje vijore preko zatvorenih očiju. Mališa je na prvi pogled bio oduševljen mladim divom. Htio je da mu vidi oči, oči! Pa mu je brzo podigao kosu sa lica.

Ali, upravo je u tome bila čarolija. Da se kapci naglo otvore, da prokulja kao nebo plava svjetlost, da ovaj skoči i tresući loknama, vitlajući deblom, počne da bjesni – a gorostas je to učinio za tren. Šokiran, mali duh kulture zurio je u njega.

Neko ga je, međutim, već dohvatio za krila i protresao ga. Bio je to genije čovječanstva lično.

„Šta ti pada na pamet”, zarežao je na njega, „da raščiniš moju mudru čaroliju? Mladić je trebalo još da spava, sve dok se ne urazumi. Sad si mi uništio hiljadu godina istorije! Sad će klipan da tumara naokolo, da mi namrtvo prebije bolesnog strica, Rimsko carstvo i staru, bogatu tetku Antiku! A njihov testament neće razumjeti! Biće to krasni srednji vijek! Zato ću te, radoznali zelote, za kaznu zatvoriti u smreku u čarobnoj šumi. Tek se u novogodišnjoj noći svakog novog stoljeća otvara po jedan novi pupoljak na smreki, i samo ćeš tada moći da proviriš napolje, inače ne!”

I tako je mališa sjedio u zelenoj tamnici. A kada je došao dan slobode, na stvari je gledao sa razumijevanjem. Postao je promišljen. I rado je posjećivao gorostasno momče koje je u međuvremenu poraslo. Ali mu nije uvijek išlo najbolje. Namrtvo prebijeni stric kružio je u dugoj mantiji kao duh oko kuće, a Mihel mu se morao fino, tiho i poslušno potčiniti. Prekjuče, kada je duhčić pretprošli put bio vani, ubili su boga u Mihelu, i on je sjedio sklupčan i čvrsto vezan, i spavao. Ali prošli put, prošli put je već bilo bolje. Ojačao je, kao pravi muškarac. Ruke i noge bile su mu još u okovima, ali mu je glava ponovo bila visoko podignuta, plave su mu se oči sijale, iako ne više onako divlje, lokne su mu bile zabačene iznad čela ispod kojeg su – moglo se jasno vidjeti – kolale misli, predivne, dubokoumne misli, kakve čovječanstvu nikada prije nisu procvjetale u umu.

Da, bio je to, sve u svemu, divan dan!

Svratio je u kuću i zavirio u sobu gdje su dva pjesnika razgovarala. Bio je to sasvim novi svijet!

Veliki, čije su božanske oči tako pobjedonosno sijale, kao da budućnost pred sobom vidi kao otvoreni ulaz u hram – bio je to Gete.

A drugi, sa glavom oslonjenom na ruku, utonuo u misli, bio je Šiler.

Pred njim otvorena knjiga učenog naslova – Kantova knjiga.

O čemu su razgovarali? O, dobro se sjećao toga. Imao je sto godina da o tome razmišlja.

Razgovarali su o čovječanstvu, o velikom stoljeću, koje je najavljivala ta noć. O čovječanstvu koje je postalo punoljetno tek sada, kada je shvatilo nove riječi: „Sam sebe odredi po sopstvenoj mjeri!”

Da, oni su sami sebe odredili, protjerali sablasti i ispitali živu prirodu, milione svjetova koji su sijali vani u beskrajnom prostoru noći, zelene koridore i zatalasano more, i zemaljsku kuglu koja rađa planine.

Preispitali su sebe same, svoja prava i svoje obaveze. Iz njihovih svetih dubina odjeknuo je oslobađajući zov: Moraš! Postupaj dobro poštujući svoj zakon! Postupaj dobro za dobrobit sopstvenog dostojanstva koje čovjek zaslužuje – svaki čovjek! U sebi udruži ono neopozivo i ono nedodirljivo, da zlatno zasijaju u slobodnoj igri duše! U lijepom sjaju izlij ih u ideal – da te obuzme istinski toplim osjećanjem, da te ispuni i oplemeni svetom drhtavicom koja trenutku daruje vječnost! S povjerenjem pogledaj na groznicu rada, da sagledaš cjelinu tamo gdje se dijelovi oklopa još cijepaju, da se sam izgradiš za ljudske visine!

Tako su ovi ljudi gledali na stoljeće koje dolazi.

A stoljeće je na njih gledalo kao na besmrtne, koji su novom čovječanstvu udahnuli svoj dah.

Srećna je zemlja koja ove ljude može da nazove svojima! Srećno je stoljeće, u čijoj su kolijevci ovi božanski kumovi ostavili neprolazne darove, tri vječne lampe slobode, dostojanstva, ljepote.

Prošlo je još sto godina. Koji uzvišeni geniji će na kraju novog vijeka, oslanjajući se na djela snažnih, dvadesetom da otpjevaju i požele dobrodošlicu? O, kad bi se pupoljak konačno otvorio!

Puno jeze uzdrhta srce malog zarobljenika.

Eno sad, vidi, raste! Raskriljuje se zeleni svod – i svjetlost probija spolja.

Pupoljak izviruje – o, blaženstva! Otvoreno je nebo, otvorena je zemlja, i more – i on sve odjednom može da obujmi svojim duhovnim pogledom.

Gleda i gleda. Traži genije, besmrtne velikane koji umiju da tajnu novog vijeka, tajnu vremena koje sami za sebe stvaraju, objave zvonko i jasno, onako što čovječanstvo nikada prije nije čulo.

Uzalud gleda, ne nalazi ih. Nema ih – ni jednog jedinog.

I malom duhu kulture teku suze. Velike, okrugle suze, u kojima se ogleda daleko nebo.

A kad padnu, rasprše se u milion kapljica. Dijamantska prašina prospe se po zemlji, pa cijela zemlja blista.

Kako sada sve izgleda drugačije!

Milioni i milioni zvjezdica prepliću svoje zrake. Nadopunjuju se, jedna drugoj pojačavaju sjaj do blage svjetlosti.

Sad vidi nove ljude. O, kako sve jedno u drugome djeluje, kako se sve povezuje, kako svuda preko zemlje sežu ogromne ruke koje pripadaju svima, i najmanjem od svih! Ovamo se hita preko polja, tamo se iznad mora vije oblak pare, onamo sijeva znanje, govor za tren stiže kroz daljine do onih do kojih su brzoj pošti bili potrebni dani. To su novi nervi u novom divovskom tijelu, to su novi titani, priroda oživljena u snažnoj volji, to su divovi rada, obaveze, nade.

Veliki geniji lebdje svjetlucajući u etru, ali na zemlji veliki narod stvara.

I tek sad mali duh kulture opazi svog prijatelja, Mihela. Moćnik još više uzdiže glavu, ali su mu sada i ruke slobodne, one hrabro grle zemaljsku kuglu. Samo su mu noge još u okovima.

Genije čovječanstva lebdi oko njega.

Mali duh ga usrdno moli:

„Zašto mog prijatelja ne oslobodiš okova?”

A ovaj mu odgovara dostojanstveno odmahujući rukom:

„Čuvaj se, čuvaj se! Zar se još nisi naučio strpljenju? Gubi se u pupoljak! Tamo pričekaj šta će donijeti tvoj sljedeći dan slobode.”

Kurd Lasvic

Prevod sa njemačkog: doc. dr Jelena Knežević

Varijacije na riječ san

Ove nedjelje vam Aquamarine Press tim donosi do sad neprevođenu ljubavnu pjesmu Margaret Atvud. Uživajte…

Varijacije na riječ san

Margaret Atvud

 

Voljela bih da te gledam kako spavaš,

što se možda neće desiti.

Voljela bih da te gledam

kako spavaš. Voljela bih da spavam

sa tobom, da uđem

u tvoj san dok njegov glatki tamni talas

klizi preko moje glave

 

i da hodam sa tobom kroz tu svijetlu

nestalnu šumu plavo-zelenog lišća

i njeno vodeno sunce i tri mjeseca

ka pećini u koju moraš sići,

ka tvom najgorem strahu

 

voljela bih da ti dam srebrnu

granu, mali bijeli cvijet, jednu

riječ koja će te zaštiti

od tuge u srcu tvog sna, od tuge

u srcu. Voljela bih da te opet

pratim uz dugačke stepenice

i da postanem

čamac koji bi te brižno prevezao natrag,

plamen

u spojenim rukama

ka mjestu gdje tvoje tijelo leži

pored mene, dok ulaziš unutra

lako poput disanja

 

Voljela bih da budem vazduh

koji te nastanjuje na tren

samo. Voljela bih da budem tako neprimjetna

i tako neophodna.

Kakva je razlika između naučne fantastike i spekulativne fikcije?

Margaret Atvud u uvodu knjige U drugim svijetovima koristi svoja čitateljska i autorska iskustva kako bi objasnila zašto insistira na tome da spekulativnu fantastiku treba razlikovati od naučne fantastike. Opisuje i svoju raspravu sa Ursulom Le Gvin. Uživajte!

Uvod

Ja sam pedesetogodišnja spisateljica koja se može sjetiti kada je bila desetogodišnja spisateljica i koja očekuje da jednog dana bude osamdesetogodišnja spisateljica.

Oktavija Batler (1)

Čelik i Tačkavi (Rat u Zemlji marifetluka), autorka Margaret Atvud

tackasti

U drugim svijetovima nije katalog naučne fantastike, niti njena velika teorija ili literarna istorija. Ova knjiga nije traktat, nije konačna, nije iscrpna, nije kanonska. Ona nije rad naučnice niti zvanične zaštitnice korpusa znanja. Radije, ona je istraživanje moje cjeloživotne veze, kao čitateljke i kao spisateljice, sa jednim književnim oblikom, ili oblicima, ili podoblicima.

Kažem „cjeloživotne”, zato što prve stvari koje sam napisala kao dijete zaslužuju inicijale SF. Kao mnoga druga djeca prije i poslije, ja sam bila izumiteljka drugih svjetova. Moji su bili rudimentarni, kao što takvi svijetovi znaju biti kada imate šest ili sedam ili osam godina, ali nedvosmisleno nisu bili od ove, ovdje-i-sada Zemlje, što jeste jedna od istaknutih karakteristika SFa. Nisam bila pretjerano zainteresovana za Dika i Džejn: jezivo ultra-normalni likovi mi nisu bili ubjedljivi. Saturn je više odgovarao mojoj brzini, kao i druga područja, još udaljenija. Ljudožderski morski oblici života sa više glava su za mene, nekako, bili ubjedljiviji nego Spot i Puf (2).

Naše prve ljubavi, poput vampira, običavaju da se vrate u drugim formama; ili, da parafraziram Vudsvorta, dijete je majka žene. Do današnjeg dana – u kome sa zadovoljstvom sebe vidim kao odraslu osobu – napisala sam tri romana koja niko ne bi klasifikovao kao društveno-realistička: Sluškinjinu priču, Oriksa i Krejk, i Godinu potopa. Često me pitaju: Da li su ove knjige „naučna fantastika”? Mada nekada me ni ne pitaju, već mi kažu: Ja sam blesava vaška ili snob ili izdajica žanra zato što izbjegavam taj pojam, jer su ove knjige „naučna fantastika” isto koliko je to i 1984. ma šta ja tvrdila. Ali da li je 1984. isto onoliko „naučna fantastika” koliko su to i Hronike Marsa, mogla bih odgovoriti. Moj odgovor bi bio da nisu – i tu se nalazi značajna razlika.

Dosta toga zavisi od vaše odanosti nomenklaturi, odnosno od vašeg sistema književne taksonomije. Ranije, 2008. godine, razgovarala sam sa znatno mlađom osobom o „naučnoj fantastici”. Časopis New Scientist me je zamolio da odgovorim na pitanje „Da li naučna fantastika gubi savremenost?” (3). Shvatila da ne mogu doći do srži odgovora zato što mi nije više bilo jasno šta znači termin naučna fantastika. Da li je ovaj pojam poput obora, sa pravim pravcatim ogradama koje razdvajaju ono šta je očito „naučna fantastika” od onoga što nije, ili da li više služi kao prva pomoć za popunjavanje rafova, kako bi olakšao osoblju u knjižarama da smjeste knjigu na djelimično precizan ili barem isplativ način? Ako stavite na naslovnu stranicu pripijena crna ili srebrna odijela, uz neke plamenove iz mlaznjaka i/ili šarene planete, da li to čini knjigu „naučnom fantastikom”? Šta je sa zmajevima i mantikorama, ili pozadinama koje sadrže vulkane ili atomske oblake, ili biljke sa pipcima, ili pejzaže koji podsjećaju na Hijeronimusa Boša? Da li zapravo mora biti bilo kakve stvarne nauke u takvoj knjizi, ili da li su pripijena odijela dovoljna? Činilo mi se da su ovo otvorena pitanja.

Taj znatno mlađi čovjek – zovimo ga Rendi, što zapravo i jeste njegovo ime – nije imao jednu jasnu definiciju „naučne fantastike”, ali je mogao, u nekoj mjeri, da je prepozna kada bi je vidio. Kao što sam rekla časopisu New Scientist, „Za Rendija – a čini mi se da je on predstavnik šireg trenda – sci-fi zaista uključuje druge planete, koje mogu i ne moraju imati zmajeve. Uključuje divlje paranormalno – ne podrhtavanje stola vaše tetke ili škripanje stvari, već bića koja mijenjaju oblik i ljude crvenih očnih jabučica bez zenica, kao i Stvari koje ti preuzimaju tijelo”. Ja bih ovdje uključila i Otimače tijela – ako imaju vanzemaljsko, a ne folklorno porijeklo – i Ljude Čaure i glave koje rastu iz pazuha, iako bih isključila prosječne i uobičajene đavole i demonske opsjednutosti, kao i vampire i vukodlake, koji imaju potpuno zasebne književne rodoslove i kategorije.

Kao što sam naznačila u svom tekstu za New Scientist, SF za Rendija potpuno prirodno podrazumijeva svemirske brodove i Lude naučnike i Eksperimente koji su pošli grozno naopako. Stari obični horor se ne računa – ubice motornom testerom i njima slični. Rendi i ja smo se složili da takve možeš sresti hodajući ulicom. Razliku pravi ono što definitivno ne možeš sresti hodajući ulicom. Rendi je procjenjivao takve knjige djelimično i na osnovu svemirskih brodova i kožne ili srebrnkaste odjeće na njihovim naslovnim stranicama, što znači da moje spekulacije o slikama na koricama nisu potpuno beznačajne. Kao što je dijete jednog mog prijatelja reklo: „Izgleda kao mlijeko, ima ukus kao mlijeko – i JESTE mlijeko”. Na isti način: izgleda kao naučna fantastika, ima ukus naučne fantastike – i JESTE naučna fantastika!

Ili je to manje-više. Ili jeste u nekoj mjeri. Zato što korice mogu prevariti. Kada su moja prva dva romana (Jestiva žena i Izranjanje) objavljena u masovnom tiražu sa mekim povezom, imala su pink korice sa zlatnim dizajnom i ovalne okvire unutar kojih su bile glava muškarca i silueta glave žene, nalik čestitkama za Dan zaljubljenih. Koliko li je čitalaca uzelo ove knjige, nadajući se da će u njima naći Harlekinovu romansu ili njenu vjerodstojnu kopiju, samo da bi ih kasnije bacilo u suzama zato što na kraju nije bilo vjenčanja?

A tu je i slučaj Sovjetskog Saveza. Nije Zid ni stigao da padne 1989. godine do kraja, a pornografija je već nahrupila preko jednokratne barijere. (4) Pornografija je do tog trenutka bila protjerana u korist beskrajnih izdanja klasika i drugih knjiga-koje-treba-da-ti-čine-dobro, ali zabranjeno voće stvara želju, a i svako je već bio pročitao Tolstoja, u ogromnim količinama. Odjednom su se izdavači ozbiljne književnosti našli pod pritiskom. Tako se Pljačkaška nevjesta našla u mnogim zemljama sovjetskog bloka sa koricama koje mogu biti opisane – u najboljem slučaju – kao prevarantske ili – u najgorem – kao Eurotreš festival kurvarstva in flagrante. Koliko li je muškaraca u kišnim mantilima kupilo izdanje Pljačkaške nevjeste na kome je bila Zenija u plaštu od crnog satena sa kolosalnim sisama, nadajući se toplom momentu jednoručja u skrivenom uglu, samo da bi je bacili u korpu, uz muklu kletvu „Opet sam prevaren!“? Jer Zenija u mojoj knjizi izvodi ono za šta samo možemo pretpostaviti da je seksualno vještičarenje izvan scene.

Budući da sam tako dva puta – nenamjerno – prevarila čitaoce zahvaljujući koricama i žanrovskim kategorijama koje one sugerišu, ne želim to opet da uradim. Voljela bih da imam svemirska stvorenja unutar knjiga ponuđenih na mom štandu robe-riječi i stvorila bih ih kad bih mogla: oni jesu, konačno, bili moja prva ljubav iz djetinjstva. Ali, kako sam nesposobna da ih stvorim, ne želim da zavaravam čitateljsku publiku, vodeći ka besomučnom prevrtanju stranica – Gdje su Ljudi gušteri sa Ksenora? – koje se može završiti samo razočarenjem. (5)

***

Moja želja da ispitam svoju vezu sa svijetom SFa, ili svijetovima SFa, ima bliži uzrok. Objavila sam 2009. Godinu potopa, drugu knjigu fikcije u serijalu koji istražuje jednu drugačiju vrstu „drugih svijetova” – našu sopstvenu planetu u jednoj budućnosti. (Pažljivo napominjem jednoj budućnosti, a ne budućnosti, jer je budućnost nepoznata: beskrajno mnogo puteva vodi od ovog trenutka ka budućnosti, svaki u drugačijem pravcu.)

Ursula Le Gvin, jedna od vladajućih monarhinja SFa i fantazije, napisala je recenziju knjige Godina potopa, kao i njenog srodnika, knjige Oriks i Krejk. Njen članak u Gardijanu iz 2009. godine otpočet je pasusom koji je prouzrokovao određenu galamu u zajednicama pripijene odjeće i izvanzemaljskog života – i to u tolikoj mjeri da maltene više ne postoji sesija pitanja i odgovora tokom mojih javnih čitanja na kojoj neko ne postavi pitanje, obično uvrijeđenim tonom, zašto sam se odrekla pojma naučne fantastike, kao da sam svoju djecu prodala rudnicima soli.

Ove rečenice Le Gvin su izazvale galamu:

U mom umu, i Sluškinjina priča, i Oriks i Krejk, i sada Godina potopa, predstavljaju savršene primjere jedne stvari koju naučna fantastika radi, a to je maštovita ekstrapolacija iz savremenih trendova i događaja u blisku budućnost, koja postaje dijelom predviđanje, dijelom satira. Ali Margaret Atvud ne želi da ijedna njena knjiga bude nazvana naučnom fantastikom. U svojoj skorašnjoj, briljantnoj, zbirci eseja, Pomjerajuće mete, ona kaže kako je sve što se dešava u njenim romanima moguće i možda se čak već dogodilo, tako da oni ne mogu biti naučna fantastika, koja predstavlja „fikciju u kojoj se događaju stvari koje danas nisu moguće”. Čini se da je ova proizvoljno ograničavajuća definicija nastala kako bi zaštitila njene romane od toga da budu pripojeni žanru koji još uvijek izbjegavaju konzervativni čitatelji, recenzenti i dodjeljivači nagrada. Ona ne želi da je književni bigoti zakopaju u književni geto. (6)

Motiv koji mi je ovdje pripisan nije pravi razlog zbog koga tražim razdvajanje termina. (Da su nagrade na prvom mjestu moje liste i kad bi pisanje takvih knjiga garantovalo odsustvo nagrada, moj očigledan izbor bi bio da ih ne pišem) Ono na šta mislim pod „naučnom fantastikom“ su knjige proistekle iz H.G.Velsovog Rata svijetova, koje govore o invaziji marsovskih krvopija sa pipcima, ispaljenih na Zemlju u metalnim kanisterima – o stvarima koje se ne mogu nikako dogoditi – dok, za mene, „spekulativna fantastika“ znači tok radnje koji proističe iz knjiga Žila Verna o podmornicama i putovanju balonom i tome slično – o stvarima koje se odista mogu dogoditi, samo što se nisu baš potpuno dogodile u trenutku kada ih autor opisuje. Svoje knjige bih postavila u ovu drugu kategoriju: bez Marsovaca. Ne zato što ja ne volim Marsovce, moram odmah pojasniti: oni jednostavno ne potpadaju pod moj skup vještina. Ma koji Marsovac koga bih ozbiljno osmislila bi bio vrlo trapav Marsovac.

Međutim, u toku javne diskusije sa Ursulom Le Gvin u jesen 2010. godine (7), saznala sam da to što ona podrazumijeva pod „naučnom fantastikom“ jeste spekulativna fantastika o stvarima koje se odista mogu dogoditi, dok stvari koje se ne mogu zaista desiti ona klasifikuje kao „fantaziju“. Tako, za nju – kao i za mene – zmajevi bi pripadali fantaziji, kao i, pretpostavljam, film Ratovi zvijezda i veliki dio serije Zvjezdane staze. Frankenštajn Meri Šeli bi se mogao ugurati u Le Gvininu kategoriju „naučne fantastike“ zato što je autorka imala razloge da vjeruje da elektricitet zapravo može reanimirati mrtvo meso. A Rat svijetova? Budući da su ljudi u to vrijeme smatrali da inteligentna bića mogu živjeti na Marsu, i budući da se vjerovalo da je putovanje kroz svemir moguće u zamislivoj budućnosti, ova knjiga bi morala biti zavedena pod Le Gvininu „naučnu fantastiku“. Ili barem neki njeni dijelovi. Ukratko, to što Le Gvin naziva „naučnom fantastikom“ je isto to što ja zovem „spekulativnom fantastikom“, a ono što ona naziva „fantazijom“ bi uključilo dio onoga što ja zovem „naučnom fantastikom“. Tako da smo to, manje-više, razriješili. Kad dođemo do žanrova, granice su sve manje branjene i stvari bezbrižno prelaze tamo-vamo preko njih.

(…)

Ali odakle sve ovo dolazi – čitanje, pisanje, bavljenje, a naročito divlje oluje na divljim morima invencije? Svako želi to da sazna o piscima: Šta je tvoja inspiracija, šta te je navelo na to? Nikada nisu zadovoljni objašnjenjima poput: „Zato što je bilo tu“ ili „Ne znam šta me je bilo spopalo“. Oni žele detalje.

Pa da probam ovako:

Kao malo dijete, kratko živjeći u staroj kući u Solt Ste. Marie u zimu 1944/45. godine, ustajala sam prije nego što su se ostali probudili i pela sam se na hladni, ali prostrani, tavan, gdje bih u stanju solipsističkog blaženstva gradila čudna naselja i kvazi-ljude od mnoštva štapova i kalema nazvanih Tinkertoj (10). Ono što sam zapravo željela da napravim bila je vodenica nacrtana na kutiji, ali moj set nije imao neophodne dijelove, a kako je bilo ratno vrijeme, nije bilo vjerovatno da ću ikada posjedovati ono što je falilo.

Neki kažu da umjetnost koja nastaje kada odrastemo nadomješta odsustvo stvari za kojima smo čeznuli u djetinjstvu. Ne znam da li je ovo istina ili ne. Da sam mogla napraviti tu vodenicu, da li bih postala spisateljica? Da li bih postala spisateljica SFa? Nikada nećemo saznati odgovor na ovo pitanje, ali to jeste jedna moguća teorija.

U međuvremenu – u potpuno drugačijem obliku – evo vodenice. Nadam se da ćete se zabaviti uz nju koliko sam se i ja zabavljala.

Bilješke

  1. Citat Oktavije Batler se pojavljuje u bilješci „O autorki“ na kraju njenog romana Parable of the Sower.
  2. Dik i Džejn su bile lektire 1940-tih godina.
  3. Članak u časopisu The New Scientist je objavljen 18. novembra 2008. godine, pod naslovom „Budućnost jednog žanra“.
  4. „Zid“ je Berlinski zid.
  5. Ljudi-gušteri sa Ksenora se pojavljuju u mom romanu Slijepi Ubica u poglavlju pod tim nazivom.
  6. Recenzija Ursule K. Le Gvin je objavljena u Gardijanu 29. avgusta 2009. godine.
  7. Javna diskusija sa Ursulom Le Gvin je bila održana u Portlandu, Oregon, 23. septembra 2010. godine, kao dio Portland Arts and Lectures.

(…)

10. Tinkertoj je bio set za sastavljanje popularan prije Lego kocki.

Lutke od papira, autorka Margaret Atvud:

atvud 1

Životinje Neptuna, autor Harold L. Atvud:

atvud 2

Prevod: dr Čarna Brković

Šta je etnografija?

Etnografija je žanr pisanja svojstven društvenim naukama, naročito etnologiji i socio-kulturnoj antropologiji.

Mosaic - M.C. Escher

Mosaic – M.C. Escher

Riječ “etnografija” se koristi da označi kako vrstu istraživanja, tako i njegov proizvod – knjigu. Kao sveobuhvatne studije kulturnih praksi, etnografije informišu svoje čitatelje o tome kako se određena grupa ljudi ponaša, razmišlja, u šta vjeruje, kako osjeća, itd. Etnografije narativno uranjaju u atmosferu, što je često ostvareno kroz pripovijedanje priča, opise čulnih utisaka autorke ili autora, kao i prenošenjem odlomaka iz intervjua ili opisivanjem toga šta se dešavalo oko autorke ili autora u toku istraživanja. Etnografija je vrsta knjige koja može da spoji stil novinarskih putopisa sa naučnom analizom, zamagljujući razlike između ovih vrsta pisanja. Etnografi i etnografkinje često pišu u prvom licu, kako bi učinili vidljivim efekte svog prisustva na situacije koje opisuju.

Da biste pisali etnografski, morali ste prisustvovati događaju koji opisujete – etnografije se ne mogu pisati samo na osnovu istraživanja literature. Tema etnografskih istraživanja i knjiga može biti bilo koji dio ljudske stvarnosti i iskustva – od odijevanja, arhitekture, razmjene darova, preko muzike, zdravstva i medicine, ratnih sukoba, do prekomorskih plovidbi, granica, interneta, seksualnosti, i tako redom.

Etnografije često otvoreno govore o samom procesu istraživanja i nerijetko opisuju dolazak etnografa ili etnografkinje na scenu dešavanja. Etnografije se obično pišu nakon višegodišnjeg uranjanja u istraživani društveni kontekst.

Prevedeno i prilagođeno sa sajta: https://twp.duke.edu/uploads/assets/ethnography.pdf

Pogledajte dokumentarce o troje čuvenih, klasičnih etnografa:

Franc Boas

Margaret Mid

Edvard Evans-Pričard