Šta čini stvari etnografskim?

U ovom postu pročitajte kako možete prepoznati etnografski tekst, šta sačinjava etnografiju kao poseban žanr i kako se značenje etnografskog realizma promijenilo u posljednjih trideset godina.

Šta čini stvari etnografskim?

Kerol MekGrahan

 

Kako znate da čitate etnografiju? Šta čini knjigu ili članak etnografskim? Prošlog semestra predavala sam nov dodiplomski kurs pod imenom „Čitati etnografiju“ u kome sam svojim studentima i studentkinjama postavljala ovakva pitanja, kako bismo zajednički procijenili specifičnost i sadržaj etnografskog znanja. Prvi izazov sa kojim smo se susreli bio je da odredimo šta znači pojam „etnografski“. Šta su osobine koje neki naučni rad čine etnografskim, a ne samo deskriptivnim ili antropološkim?

Etimološki, riječ „etnografski“ potiče od riječi etnografija. Slijedeći svoje grčke korijene, etnografija se odnosi na pisanje ljudi, društva, kulture: ethnos znači „narod/ljudi“ a grapho znači „pisati“. Kao imenica, etnografija nije više ograničena samo na pisanje. Često se koristi da označi vrstu istraživanja. Antropolozi kao i ne-antropolozi govore kako „rade etnografiju“, koristeći ovaj pojam kao skraćenicu za terensko istraživanje, govoreći „etnografija“, kada misle na etnografsko istraživanje. Pod etnografskim istraživanjem podrazumijevamo uvijek promjenljiv malinovskijevski program po kome obično jedan usamljen etnograf ili etnografkinja borave na terenu vršeći posmatranje sa učestvovanjem, živjeći sa zajednicom koju istražuju i ispitujući ritmove, logike i komplikacije onog načina života koji vode ljudi u tom mjestu, ili pak različiti ljudi u različitim mjestima. Ali čak i u svojoj snažnoj metodološkoj verziji, etnografija se ne tiče samo metode. (Etnografija sasvim sigurno ne znači da istraživač samo gleda, ili intervjuiše nekoga ili da okuplja fokus grupu, kao što se ponekad misli) Pojmovi „etnografija“ i „etnografski“ odnose se na metod i teoriju i materijalni objekat (knjigu), kao i na mjesto u svijetu.

Kao što Šeri Ortner piše u svojoj knjizi iz 2006. godine, Anthropology and Social Theory, etnografija je:

„uvijek značila pokušaj da se razumije drugi životni svijet, pri čemu istraživač ili istraživačica koristi sebe – koliko je god moguće – kao instrument saznavanja.“

Istraživati i pisati etnografski je praksa utemeljena u iskustvu i tijelu. U klasičnoj formulaciji Kliforda Gerca, mi u disciplini očekujemo da se etnografija sastoji od „gustog opisa“. To šta tačno podrazumijeva gusti opis mijenjalo se kroz decenije i u zavisnosti od teorijskih i metodoloških opredjeljenja, ali jedna stvar koja je ostala konstantna je posvijećenost realizmu. Bilo da uzme formu ne-fikcije ili fikcije, proze ili poezije, etnografija je realističan žanr.

Na predavanjima, pratili smo etnografsko tako što smo čitali i poredili šest različitih savremenih etnografija o različitim dijelovima svijeta, pri čemu su ih sve napisali američki antropolozi. (Uzmimo u obzir da je ovo bio dodiplomski kurs, na master ili doktorskim kursevima možete raditi različite stvari sa periodima i nacionalnim naukama). Tih šest etnografija su:

Kit Baso: „Mudrost sjedi u mjestima: pejzaž i jezik kod zapadnih Apača“,

Kristen Godsi: „Izgubljeni u tranziciji: etnografije svakodnevnog života nakon komunizma“,

Dona Goldštajn: „Smijeh koji nije na mjestu: rasa, klasa, nasilje i seksualnost u favelama Ria“,

Deni Hofman: „Mašine rata: mladi muškarci i nasilje u Sijera Leoneu i Liberiji“,

Mandana Limber: „U vrijeme nafte: pobožnost, sjećanje i društveni život u omanskom gradu“,

kao i moja knjiga „Uhapšene istorije: Tibet, CIA i sjećanja na zaboravljeni rat“

Prije čitanja etnografija, čitali smo i razgovarali o trendovima i promjenama u etnografskom pisanju u antropologiji. Ključni tekst za nastavu je bio „Etnografije kao tekstovi“, Džordža Markusa i Dika Kušmana, objavljen 1982. godine u Annual Review of Anthropology, u kome autori daju pregled stanja etnografskog pisanja nakon Gercove knjige „Tumačenje kultura“, koja je promijenila disciplinu. Markus i Kušman identifikuju devet stvari koje karakterišu etnografsko realistično pisanje:

  1. narativna struktura je organizovana tematski, hronološki, ili problemski;
  2. etnografski glas u tekstu je neprimjetan;
  3. koristi se „narod“ kao zajednički imenitelj, ne spominju se pojedinačni karakteri;
  4. zasniva se na etnografskim podacima dobijenim u toku terenskog istraživanja;
  5. fokus je stavljen na svakodnevne situacije, na ono što etnografi vide kao spajanje interpretativnih i realističkih ciljeva;
  6. istaknuta je nativna tačka gledišta;
  7. za svaku generalizaciju dat je dovoljan kontekst i opisane su specifičnosti;
  8. korišćen je disciplinarni žargon, čime se signalizira antropološka naučnost; i
  9. ponuđene su kontekstualne egzegeze nativnih koncepata i diskursa.

Ova lista je napravljena prije trideset godina. Neki njeni dijelovi su izdržali test vremena, ali kako bi ovakva lista mogla izgledati ako bismo je pravili danas, 2012. godine?

Dok su moji studenti i studentkinje tokom semestra čitali gore spomenute etnografije, analizirali smo svaku u odnosu na listu koju su sastavili Markus i Kušman, procjenjujući kako etnografije tako i listu. Na kraju kursa, zajednički smo generisali našu sopstvenu listu. Naša lista takođe navodi devet karakteristika koje danas čine nešto etnografskim:

  1. postoji antropološka svrha, vidljiva u istraživačkom pitanju i argumentu;
  2. ipak, ta opšta antropološka svrha je u dijalogu sa pitanjima od lokalnog značaja;
  3. postoji pokušaj da se artikuliše nativna tačka gledišta;
  4. fokus je stavljen na etnografske stvarnosti, na život onako kako je življen, na svakodnevni život i uobičajeno vrijeme, a ne samo na vrijeme vanrednih okolnosti;
  5. ljudi su predstavljeni kao osobe sa ličnim imenima, a ne kao kategorije;
  6. jasno je istaknuta proizvodnja etnografskog znanja, odnosno objašnjeno je kako je došlo do toga da antropološkinja zna ono što zna;
  7. postoji dovoljan opis konteksta i zaleđa u smislu književnosti, istorije, teorije, itd.
  8. jasno je opisana etnografova veza sa zajednicom o kojoj piše, kao i način na koji je stekao povjerenje ljudi o kojima piše, kako su izgrađene veze bliskosti i brige; i
  9. jasan je naučni kredibilitet autora, čitateljsko povjerenje u njegove stručne kvalifikacije.

Moje studentkinje i studenti su tri stvari koje se ne nalaze na listi Markusa i Kušmana smatrali ključnim za pisanje uspješne etnografije. U pitanju su:

  • Transparentnost etnografkinje kao istraživačice; ne samo u smislu dragovoljne samo-refleksivnosti, već kao jasno i direktno prenešeno objašnjenje načina na koje je znanje akumulirano u toku istraživanja, kao i veze etnografkinje sa zajednicom koju je proučavala;
  • Ljudi su prisutni u tekstu kao ličnosti koje čitatelji upoznaju, kao stvarni ljudi koji su ono što jesu;
  • Jasna demonstracija značaja istraživane teme – ne samo za antropologiju, već za ljude u proučavanoj zajednici.

Za moje studentkinje i studente, ovo su bile najvažnije odlike savremenog etnografskog realizma. Ovo su stvari neophodne da se etnografsko učini gustim, te stoga i stvarnim i vjerodostojnim.

index

Izvor: http://savageminds.org/2012/05/31/what-makes-something-ethnographic/

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s